"Otvaranje nove baletne sezone uvijek nosi posebnu energiju. Naravno, prisutan je osjećaj odgovornosti, no za mene je to prije svega prilika da podijelim svoj rad s novom publikom i novom generacijom plesača. Svaki ansambl unosi vlastiti identitet, senzibilitet i povijest u koreografiju, stoga proces nikada nije puko reproduciranje nečega što već postoji. Riječ je o zajedničkom ponovnom otkrivanju djela. Upravo se tome veselim", kaže Mauro Bigonzetti, talijanski baletni koreograf čiji diptih "Kazimir‘s Colours/Rossini Cards" otvara baletnu sezonu HNK u Zagrebu.
Kako sam koreograf objašnjava, on spaja dva vrlo različita djela koja su nastala u posve različitim umjetničkim svjetovima, ali su oba duboko povezana s glazbom i vizualnom maštom.
"‘Kazimirove boje‘ nadahnute su", nastavlja, "slikama utemeljitelja suprematizma Kazimira Maljeviča i glazbom skladatelja Dmitrija Šostakoviča. To je apstraktno djelo u kojem boja, ugođaj, ritam, energija i prostor postaju način izražavanja emocija i odnosa kroz tijelo. S druge strane, djelo ‘Rossini Cards‘ uronjeno je u iznimnu vitalnost Rossinijeve glazbe. Djelo je razigrano, energično, ironično i senzualno, ali i poetsko. Koreografija pomno prati glazbu, dopuštajući njezinu ritmu i kontrastima da potaknu pokret. U oba djela nastojim stvoriti svijet u kojem glazba, tijela, prostor i svjetlo postaju dijelom istoga jezika."
Dva skladatelja i slikar
Iako je riječ o skladateljima koji pripadaju vrlo različitim svjetovima, Bigonzetti u njihovoj glazbi, kaže, prepoznaje golemo bogatstvo glazbenog jezika. Šostakovičeva glazba, pojašnjava, sadrži napetost, ironiju, melankoliju i iznimnu složenost emocija, dok Rossinijevu glazbu odlikuje izniman osjećaj za ritam, tajming i teatralnost. U njegovoj glazbi prisutni su humor i lakoća, ali i velika senzualnost te emocionalna dubina.
No kako spojiti skladatelja iz 19. stoljeća i suvremene plesne tehnike, pitamo Bigonzettija.
"Glavni je izazov pronaći autentičan odnos između glazbe i pokreta, ne ilustrirajući tek ono što čujemo. Rossinijeva je glazba toliko precizna, brza i puna promjena da od plesača zahtijeva iznimnu muzikalnost. Istodobno, suvremeni ples pruža mi slobodu rada s tijelom na manje predvidljiv način, omogućujući istraživanje različitih osobina, dinamika i prostornih odnosa. Želim otkriti što se događa kada ta vitalnost prožme tijelo suvremenog plesača", odgovara Talijan i naglašava da za njega glazba nikada nije puka pratnja koreografiji, već temeljna sastavnica kreativnog procesa, gotovo poput svojevrsne kaligrafije.
Vizualna umjetnost, odnosno slikarski medij, polazišna je točka pri stvaranju koreografije "Kazimir‘s Colours". Kako je, dakle, jedan slikarski opus poslužio kao inspiracija za koreografiju te kako je slikarski jezik preveden u plesni jezik?:
"Maljevičeve slike pružile su mi način razmišljanja o pokretu izvan okvira naracije i reprezentacije. Zanimali su me njegova uporaba boja, geometrijski oblici, ravnoteža, napetost te odnos među elementima u prostoru. Nisam želio reproducirati njegove slike na pozornici. Umjesto toga, pokušao sam principe koji stoje iza njih pretočiti u pokret: način na koji se oblik može pojaviti, preobraziti, nestati ili stupiti u dijalog s drugim oblikom. Pozornica tako postaje svojevrsno živo platno, no ono na kojem boje i oblike zamjenjuju tijela, pokret, svjetlost i energija. Plesači stvaraju kompozicije koje se neprestano mijenjaju, baš kao što slika može promijeniti našu percepciju prostora i onoga što vidimo."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....