Doajen hrvatskog glumišta Pero Kvrgić, kazališni, filmski i televizijski glumac koji je nizom zapaženih uloga ostavio neizbrisiv trag, umro je u 94. godini u Zagrebu, potvrđeno je iz kazališta "Gavella".
Jedan od danas najpoznatijih glumaca u Hrvatskoj i regiji prva glumačka iskustva stjecao je još kao sedamnaestogodišnji mladić u partizanskim kazališnim skupinama. Nakon rata pohađao je zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio Hrvatskoga narodnog kazališta.
Gotovo da nema kazališta u kojemu Pero Kvrgić rođen u Moravicama 1927. godine nije glumio. Član zagrebačkoga HNK bio je od 1949. do 1953. godine, nakon čega se priključuje novoustrojenoj skupini "pobunjenika" iz HNK-a, što je osnovala Zagrebačko dramsko kazalište, danas kazalište "Gavella". Ondje je bio do 1986. te se ponovno vraća u HNK, gdje ostaje do umirovljenja 1988. godine.
Umirovljenje za njega nije značilo i mirovanje - glumio je do poznih godina, čak je i 90. rođendan proslavio na sceni, u legendarnim "Stilskim vježbama", predstavi koja se u kontinuitetu izvodila od 1968. i rušila sve rekorde u dugovječnosti i gledanosti.
Nastupao je sa svim većim kazalištima i kazališnim skupinama te na festivalima (Teatar &TD, Teatar u gostima, Komedija, Histrioni, HNK Split, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto), ostvarivši opus sastavljen od klasika i suvremenih autora.
Pozornost javnosti privukao je kao Siro u "Mandragoli" i Munuo u "Skupu", a punu afirmaciju ostvario u Dramskome kazalištu "Gavella" nizom antologijskih, karakternih i (tragi)komičnih uloga.
Kako se podsjeća u Hrvatskoj enciklopediji, vrsnim komičkim kreacijama istaknuo se u ulogama Sganarellea (Don Juan), Scapina (Scapinove spletke) i Harpagona (Škrtac) u Molièreovim djelima; Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju, Zlatikuma u Skupu i Arkulina, te napokon u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti).
Imao je sposobnost tumačiti uloge različitih stilskih obilježja, u širokom rasponu interpretativnih mogućnosti - kao Janez (Kraljevo), Mockinpott (Patnje gospodina Mockinpotta), Profesor (Gospodar sjena), Lear (E. Bond) i Kristijan (Golgota).
Nije izbjegavao glumiti sporedne likove, pa je ostvario nekoliko izvanrednih epizodnih uloga poput Poljskoga Židova (U logoru) ili Pistola (Henry IV).
Često je sudjelovao i u radiodramskome programu te na filmu i televizijskim projektima (H-8, Tri četvrtine sunca, Prijeki sud, U sredini mojih dana, Kamenita vrata, Nausikaja, Pont Neuf, Doktor ludosti).
Više mu je puta ukazano priznanje za rad, među ostalim dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo, Nagrade "Dubravko Dujšin", Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Grada Dubrovnika, nagrade na Sterijinom pozorju, kao i na sarajevskim Malim scenama, Nagrade "Orlando", Nagrade "Tito Strozzi", Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade "Eleonora Duse", "Marul".
Odlikovan je Redom kneza Branimira za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine dobio je i vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.
Čuvene "Stilske vježbe" trebale su biti tek puki studentski projekt, nešto na čemu će glumci u nastajanju steći prijeko potrebno iskustvo na kazališnim daskama. Unatoč tome, “Stilske vježbe” koje su davnog 19. siječnja 1968. godine prvi put postavljene na pozornici Teatra ITD, prometnule su se u najdugovječniju kazališnu predstavu na svijetu, s punih pedeset godina izvođenja u istom, a uvijek u drukčijem obliku. Najljepšoj kazališnoj priči legendarnih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić lani je ipak došao kraj. Potvrdila je to prije gotovo godinu dana za tjednik Studio i sama glumica Lela Margitić, rekavši da je predstavu “oplakala, ali je još u koroti”.
Razumljivo, jer od pedeset godina impresivne predstave, Margitić je sudjelovala u njih 48, zamijenivši 1970. godine glumicu Miju Oremović.
Legendarnu 79-godišnju glumicu Lelu Margitić, koja Kvrgiću nije bila samo kolegica sa scene već i dobra obiteljska prijateljica, i danas smo kontaktirali no shrvana tužnom viješću nije bila u mogućnosti dati izjavu za medije.
Odlučili smo se stoga prisjetiti te kultne predstave po kojoj danas mnogi pamte Kvrgića i Margitić.
“Stilske vježbe” 1968. u Teatru ITD postavio je tada još mlad i gotovo posve nepoznat redatelj Tomislav Radić prema djelu francuskoga književnika, pjesnika i esejista Raymonda Queneaua “Exercices de style” iz 1947., u kojemu je na 99 načina ispripovijedana jedna priča iz crne kronike. Radić, uz Tonka Maroevića, potpisuje i prijevod i adaptaciju, a glumci su mnogo puta rekli da je, zahvaljujući mladom i kreativnom pristupu tog dvojca, izvorni tekst naposljetku bio samo idejni predložak za predstavu.
Naizgled jednostavan tekst prilagođen domaćem tržištu donosi sasvim (ne)običan susret dvoje neznanaca u tramvaju broj 11, u vožnji glavnom zagrebačkom ulicom Ilicom. U pet desetljeća suradnje, Lela i Pero na tisuće su načina odigrali ovu uvijek nanovo zanimljivu i “svježu” predstavu, pa je glumica iskreno rekla da ni sama nema pojma je li predstava postavljena 2018. ista kao i ona davne 1970.
- Tko bi se toga više sjećao, nakon što smo je izveli toliko puta. Tko zna kakav nam je tada bio tempo, dikcija... ‘Stilske vježbe’ bile su dio našeg života i ni sama ne znam jesmo li ih igrali isto kao i na početku. Uz nju smo rasli, razvijali se kao glumci, svaki put improvizirali i interpretirali tekst. I nikad nam to nije dosadilo, to je naša profesija i ona nam nikad ne može dosaditi, a nikad nije dosadila ni publici – prisjetila se ranije Lela Margitić.
Da je riječ o velikoj predstavi, moglo se pretpostaviti i kad je, već prve godine izvođenja, počela dobivati silne, tada vrlo prestižne nagrade.
Tako je na IX. Festivalu malih scena u Sarajevu 1968. Pero Kvrgić osvojio Zlatni lovor vijenac za najbolju mušku ulogu, ostvarenu u toj predstavi. Na istom festivalu “Stilske vježbe” dobivaju nagradu žirija kritike, Zlatnu masku lista Oslobođenje, za najbolju predstavu. Kvrgić je 1968. dobio i Prvomajsku nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za najbolju mušku ulogu... Godine koje su uslijedile donosile su nove uspjehe i sve veću popularnost kod publike.
U međuvremenu, predstava je ušla u legendu - snimljena je za televiziju i radio te postala fenomen svjetskih razmjera kao najdulje izvođena predstava na svijetu s istom glumačkim postavom, što joj je 2008. donijelo uvrštavanje u Guinnessovu knjigu rekorda. Dijelom je za to zaslužan i Marko Torjanac, ravnatelj kazališta Planet Art, koji je 2007. predstavu ponovno vratio u život, te se na njegovim daskama igrala sve do kraja ove godine, a upravo tu je dočekala i svjetsko priznanje - uvrštenje u tiskano izdanje slavne Guinnessove knjige rekorda.
Tijekom 50 godina izvođenja predstava je osvojila brojne nagrade i gostovala u gotovo svim većim gradovima i mjestima diljem Hrvatske. Glumački par osvojio je srca gledatelja diljem zemlje, vjerojatno zato što su se i kao publika mogli poistovjetiti s duhovitim zgodama sasvim običnog puka.
Lela i Pero, otkrila nam je ranije slavna glumica, nikad se nisu sukobili, posvađali ili izvikali jedno na drugo.
“Prijatelji smo godinama, uvijek smo se družili, a Peru poznajem otkad sam imala deset godina. Družio se s mojom obitelji i dolazio nam u goste u Rijeku, gdje sam živjela tada. Tada nisam mogla ni slutiti da ćemo jednog dana zajedno glumiti, i to toliko mnogo godina. On je privatno iznimno duhovit i zabavan čovjek, ali na poslu je vrhunski profesionalac i vrlo je ozbiljan. Tako nam se nikad nisu događale ‘anegdote’ za koje novinari često pitaju. Jednostavno smo svoj posao doživljavali vrlo ozbiljno. A ako bi i došlo do kakvih nesuglasica, Pero je takav da on na njih nikad nije htio trošiti vrijeme - prisjetila se tada Lela Margitić.
Ipak, znalo se događati da glumci i zaborave tekst na koji su već odavno oguglali. Tada bi obično jedno drugom uskakali u pomoć, izvodeći i tuđu dionicu ako bi bilo potrebno. Gledatelji bi ih uvijek dočekali srdačnim aplauzom, a dokaz da su “Stilske vježbe” uvijek nanovo uzbudljive publici, uvijek je bila činjenica da su sve izvedbe u pet desetljeća bile - rasprodane.
Intervjue za novine Pero Kvrgić odavno nije davao, starost ga je počela umarati, kazala je ranije za Studio Lela, priznavši da je ta jedinstvena predstava obilježila, kako njezin, tako i život i karijeru Pere Kvrgića. No, u prijašnjim su intervjuima oboje znali reći da im se čini kako im je, uz “Stilske vježbe”, život proletio. Pa se čudili da je predstava i danas ostala toliko svježa, “a nas dvoje ostarjeli”.
Pero Kvrgić bio je, pak, jedini živući glumac na svijetu koji je imao vlastitu scenu - zahvaljujući organizaciji Kotar Teatra, tamošnje kazališne daske nose ime tog velikog glumca.
Treba biti pošten i reći da je ovaj glumački par sudjelovao u stotinama drugih projekata, “Stilske vježbe” bile su samo jedna od njihovih uspješnica. Gospođa Margitić glumila je u brojnim televizijskim, filmskim i kazališnim ostvarenjima, posuđivala svoj glas u animiranim filmovima i svaki put publiku oduševljavala kvalitetom svoje glume. I o Peri Kvrgiću dale bi se ispisati stotine stranica. No, kada biste ih sreli zajedno, na okupu, svima je prva asocijacija bila baš ova jedinstvena predstava. Pa su nam tako otkrili da su ih i mjesecima nakon posljednje izvedbe ljudi znali zaustavljati na cesti.
Događalo se tako da na izvedbu dođe baka koja je predstavu gledala 70-ih, pa povede i unuke, što možda na najbolji način pokazuje kako su “Stilske vježbe” sve ovo vrijeme ustrajale i opstajale, pronalazeći uvijek novu publiku.
“Stilske vježbe” zauvijek će ostati upisane u antologiju hrvatskog kazališta.