Kao pjesnik trajno zaljubljen u Anu Ahmatovu, gotovo sam voajerski pratio monodramu Marije Sekelez “Duga u crnini” o njezinoj, rekao bih, jednako nesretnoj kolegici, prijateljici, Marini Cvetajevoj. Sudbina dviju najvećih ruskih pjesnikinja (gotovo vršnjakinja) podjednako je opora i tragična (smrt djece, smrt ljubavi, progonstvo, siromaštvo, glad), toliko da pomisliš kako je ova što se objesila (Marina) zapravo mudrija od one što je nastavila živjeti (Ana)...
Biti umjetnica u muškom svijetu prije stotinu ili više godina bijaše pogubna sudbina. Marina Cvetajeva jest, kao Ana Ahmatova, više vjerovala u svoj rad od bilo kojega muškarca s kojim je dijelila pero i društvo. Rođena i odrasla kao buržujka, nije se nakon propasti carske Rusije znala snaći u svakodnevnoj praksi preživljavanja, a njezin odnos prema muškarcima, osobito kolegama eto pjesnicima, bijaše koliko povjerljiv, toliko i naivan.
Potpuna neimaština i ljubav ne idu zajedno, rekao bih. E sad, veličinu i tugu jedne plemenite žene samoubojice, kojoj je eto možda najveća sreća životna što nije doživjela i smrt sinovljevu, Marija Sekelez dala je u sat vremena potpuno zapitano i, rekao bih, nježno. Luko Paljetak preveo je pisma Cvetajeve i pjesme, tečno i, rekao bih, slavenski vjerno, a glumica je iz materijala napravila formu - biografsku osnovu scensku, koju izvodi u demode, samostanskom okružju i kostimu Dinke Jeričević, većinom tihim glasom, gotovo nepomična, za stolom. Taj jedan suptilan pathos, ranjiv, naoko nesiguran, zagledan, pa i nespretan, razvija se pred nama lako i uvjerljivo. Javljaju se sa zida slike njezinih platonskih ljubavi, Rilkea i Pasternaka, i njezine djece, supruga, a to putovanje u prošlost s pomoću malo svjetla bijaše lijepo i, čak bih rekao, temeljito.
Stihove Cvetajeve Marija Sekelez daje hrabro i dovoljno suzdržano da se osjeti njihova veličanstvena ranjivost.