Ivo Vojnović ima svoju vjernu publiku u Dubrovniku. I upravo u kazalištu Marina Držića odigrana je njegova komorna drama "Maškarate ispod kuplja", složena u "tri časa jednog pokladnog scherza", a govori o propasti dubrovačke vlastele, sutonu i odumiranju moći odlazećeg gospodstva. Objavljena 1922. i premijerno izvedena u Pragu 1923. godine, drama "Maškarate ispod kuplja" označava Vojnovićev povratak, gotovo poslije dvadeset godina, tematici rodnoga grada. Tematski i stilom, naime, srodna je Dubrovačkoj trilogiji te se nerijetko navodi kao njezin nastavak. Radnja se događa za vrijeme Karnevala, kada pripadnici propadajuće dubrovačke plemićke obitelji nastoje pokladnom igrom razveseliti svoju sluškinju Anicu, koja se nalazi na samrtnoj postelji.
Glasajte za nominirane u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
U predstavi igraju Srđana Šimunović, Jasna Jukić, Deni Sanković, Izmira Brautović, Marija Šegvić, Ivana Gulin, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Darija Mikulandra Žanetić, Paula Japunčić, Lukša Tomić. Režiju i scenografiju potpisuje Paolo Tišljarić, koreografkinja predstave je Matea Bilosnić, rasvjeta Vesna Kolarec, dok je autor glazbe Žarko Dragojević. U predstavi se koristi ulomak iz opere "Cavalleria rusticana" Pietra Mascagnija, ulomak iz opere "Traviata" Giuseppea Verdija, tradicionalna poskočica "Linđo", "Himna svetog Vlaha" Rade degl' Ivellia prema tekstu Vinka Vilića, i ulomak iz Mise Svetog Vlaha Vicka Dragojevića.
"Na Akademiji smo radili razne tekstove, ali i Vojnovića, Držića. Kada sam se odlučio prihvatiti režije, bilo mi je iznimno bitno da dobro razumijem taj jezik da bih mu se mogao posvetiti. Puno sam naučio, a kako tekst ima taj veliki emotivni naboj, ključ je da se sve jako dobro razumije i da se tu ništa ne 'siluje', Vojnovića samo treba slušati. Ne može se pobjeći od Vojnovićeve atmosfere, a nadam se da smo uspjeli prenijeli tu emociju, a da ne bude patetično", rekao je redatelj Paolo Tišljarić, uoči premijere, uz poruku da Vojnović šalje razne političke poruke, "sve istine i emocije", te da s pozornice Vojnović govori iznimno suvremeno.
"Tročinka Iva Vojnovića iz 1923. ne može se režirati rutinski. Trajno stanje povišenih emocija ište od aktera stalnu, rekao bih, pozitivnu napetost. Svi su likovi, dakle, tužni i svaki svoju tugu skriva pomno proračunato. Čak i sluškinjica na samrti Anica prikriva strah od smrti kad god osjeti da je gospođe i sluškinje - žale, napisao je kritičar Tomislav Čadež.
