ČETIRI PLESAČICE

Nova plesna predstava Matije Ferlina otkriva neizrečene priče tijela

Prizor iz predstave

 Jelena Janković
Četiri plesačice istražuju granice komunikacije i introspekcije kroz predstavu koja će igrati u Zagrebačkom plesnom centru
Četiri plesačice istražuju granice komunikacije i introspekcije kroz predstavu koja će igrati u Zagrebačkom plesnom centru

Plesna predstava ‘Spavaj, dijete moje malo, spavaj‘ 5. prosinca bit će premijerno otplesana u Zagrebačkom plesnom centru. Predstava je to koja je praizvedena svega nekoliko dana prije u Svetvinčentu, a režiju i koreografiju potpisuje Matija Ferlin. Nastala je u suradnji umjetničkih organizacija Katana i Tras Studio, a izvode, grade i nose je plesačice Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović i Petra Valentić.

- U drami se pojavljuju likovi koji pate od izoliranosti, usamljenosti i nesposobnosti komunikacije. Oni su prije svega nositelji unutarnjih stanja, refleksija, previranja i sumnji, često zarobljeni između vlastitih misli i sjećanja. Drama se ne oslanja na jasno definiranu fabulu, nego na atmosferu, na tišinu, na napetosti koje se stvaraju između onoga što se izgovori i onoga što ostane potisnuto. Komunikacija među likovima često je fragmentirana i krhka, katkada više monološka nego dijaloška, kao da njihovi glasovi tek nakratko dodirnu jedni druge prije nego što ponovno potonu u vlastitu unutrašnjost - pojašnjava za Jutarnji list Matija Ferlin i dodaje kako je tekst izrazito lirski. No, pojašnjava, on ne nameće linearnu radnju, nego stvara stanje, prostor postojanja, introspekcije, nesigurnosti, mentalne i emocionalne ranjivosti. Upravo ta zona tišine, taj međuprostor između riječi i njihove odsutnosti, postaje idealna podloga za koreografsko istraživanje, za gestu koja se rađa iz pukotina komunikacije i tijelo koje reagira na ono što se ne može izgovoriti.

Svi koji prate rad ovog koreografa znaju koliko je on specifičan. Zato nas je zanimalo je li riječ o predstavi koju ćemo na prvi pogled estetski prepoznati kao njegovu ili se radi o nečemu posve drugačijem? I koliko su zapravo plesačice utjecale na njega?

- Publika koja prati moj rad vjerojatno će prepoznati jedan autocitat iz predstave Sad Sam Matthäus, riječ je o hiperrealističnoj maski starije osobe koja je za potrebe ove predstave ponovno izlivena i multiplicirana četiri puta, a upravo je ta maska bila početni poticaj za cijeli projekt.

Rekao bih da se u predstavi prepoznaju elementi mog dosadašnjeg rada, ali i jasno osjeti pomak koji proizlazi iz susreta s ove četiri izvođačice. Svaka od njih nosi specifičnu tjelesnu inteligenciju i s obzirom na to da uvijek radim u uskoj suradnji s izvođačima, njihov izvođački jezik bogato nadopunjuje rad. One su svojim radom otvorile prostor za finije nijansiranje, za fragilnije geste, za dublje istraživanje tjeskobe, nemoći i napetosti koje se rađaju iz onoga što je teško artikulirati - dodaje Ferlin.

image

Matija Ferlin

Jelena Janković

Govoriti plesom, a to znaju svi koji se njime bave, nikad nije lako. No, ta težina jednostavno je dio plesnog jezika, nešto na što se čovjek koji taj jezik koristi navikne.

- Ples je uvijek u nekoj vrsti pregovora s vremenom u kojem nastaje, s načinom na koji publika promatra tijelo, s brzinom kojom suvremenost zahtijeva jasne poruke i brza značenja. U tom smislu, možda je danas zahtjevnije zato što živimo u kulturi instantnog razumijevanja, a ples često traži sporiji ulaz i strpljiviji pogled. Istodobno, vjerujem da je taj izazov i njegova najveća vrijednost.

Ples se ne mora podrediti konceptu razumljivosti na koji smo možda navikli gledati više u dramskom kazalištu, on ostaje prostor u kojem se može govoriti nijansama, fragmentima, fizičkim stanjima i napetostima. Zato "teškoća" nije nužno veća nego prije deset godina, ali možda je postala vidljivija, i možda upravo ta vidljivost otvara priliku da ples zadrži svoju osobitost, mogućnost da govori ondje gdje riječi gube preciznost - zaključuje Ferlin.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. prosinac 2025 15:43