Prošla je godina dana otkako nas je napustio Milko Šparemblek. Njegova smrt iznenadila je i ražalostila sve koji su ga poznavali, voljeli ili one koji mu nisu bili blizu, ali su se divili njegovu radu. Reći će netko – pa dobro, čemu čuđenje, Milko je ušao u 97. godinu života. I premda ima u tome istine, ako gledamo samo gole brojke, takvo što reći će samo netko tko ga nikad nije upoznao. Njegova nepresušna energija, žeđ za znanjem, zainteresiranost za sve oko sebe činile su ga toliko mladim, vitalnim i gotovo pa neuništivim da smo nekako mislili da takav čovjek ne može nestati.
Njegova biografija priča priču o čovjeku koji je bio gladan svijeta i znanja, pa je dopustio toj gladi da ga odvede u svijet. Priča je to o siromašnom studentu iz Jugoslavije koji u Parizu juri na klasove (kako se nazivaju satovi klasičnog baleta) i koji danima jede samo jeftine kroasane. Ako mora birati između plesa i hrane, zna se da bira ples. Tri franka je koštao jedan klas, a njegova je stipendija bila skromna... Potom, priča o čovjeku koji je prihvaćao sve uloge, učio, upijao znanje, plesao, koreografirao, vodio balete... Priča o čovjeku koji je, nakon sveg tog svijeta koji je obišao, ljubav pronašao u mladoj zagrebačkoj balerini Spomenki, zbog koje se vratio u domovinu i zasnovao obitelj. Kasno, reći će neki. No znamo kako kaže Freddie Mercury – „be free with your tempo” (radi stvari u svojem ritmu). Bio je toga Šparemblek svjestan i kao čovjek i kao plesač – radio je sve onako kako je osjećao, u vrijeme za koje je osjećao da je ispravno. I, ispostavilo se, nije bilo potrebe za žurbom. Ljubav je možda, po nečijim kriterijima, stigla nešto kasnije, ali je bila prava i do kraja života. A takvu ljubav zaista vrijedi čekati – onu koja traje 40 godina, do zadnjeg daha. Onu koja je na svijet dovela dva dječaka, danas odrasla čovjeka, Danijela i Davida.
Kad god smo razgovarali, Milko je govorio kako ne zna ništa. I uvijek je to bilo tako čudno – načitan, zainteresiran, čovjek koji zna o svemu svašta, pa da – ništa ne zna. Ali bio je, kao pravi intelektualac, svjestan činjenice da je znanje ogromno, a naše vrijeme ograničeno i da, kolika god bila naša žudnja, nikad nećemo stići sve – pročitati sve knjige, pogledati sve balete, otkriti sve dobre filmove... No, krasila ga je ta nevjerojatna vrlina svakog velikog čovjeka: skromnost. U 15 godina profesionalne novinarske karijere nisam upoznala čovjeka koji je takva veličina, a istovremeno je tako ponizan i skroman. Da kažemo rječnikom mladih – bio je totalna faca taj Milko Šparemblek, ali nije dozvolio da mu sve što je napravio udari u glavu. S biografijom poput njegove vraški je teško ne dobiti ono što se naziva „upalom ega”, posebno ako čovjek ima na umu njegovu karijeru. Ne samo baletne trupe koje je vodio i koreografije koje je postavio, nego i činjenicu da je upravo on donio moderni balet u našu zemlju. Donijeti nešto novo, posebno plesački, uvijek je hrabro. Sjetimo se samo kako je završila praizvedba Posvećenja proljeća Igora Stravinskog u Parizu 1913. godine. Publika je bila toliko šokirana avangardnom glazbom i pokretima da su dovikivali plesačima na sceni i počeli bacati stolice na njih, a izbila je i tučnjava, što je dovelo do prekida predstave. Ta nam anegdota govori da baletna publika i nije baš otvorena prema novostima – baletni svijet je, naime, vrlo spor u prihvaćanju promjena. Znao je sve to Milko, koji je u baletni svijet ušetao sasvim slučajno, s 19 godina. Statirao je u predstavama u HNK-u jer se to dobro plaćalo, ali je studirao književnost i filozofiju.
– Čuješ neke dobre tekstove, vidiš ljude koji dobro pjevaju ili glume i postaneš znatiželjan. Ja sam oduvijek bio pasionirani čitač i vjerojatno me zato kazalište privuklo. Kad me Oskar Harmoš, tada direktor Baleta, pitao bih li se ja volio malo više posvetiti plesu, shvatio sam da me to jako zanima. Završio sam tečaj i postao solist – rekao mi je Šparemblek jednom prilikom.
A onda je slijedio Pariz, plesanje u trupama, gostovanja... Bilo je i teško i krvavo i puno se radilo, ali on je to htio. Išao je na audicije za sve – od mjuzikala, opereta i kabarea pa do filmova. Trebalo je preživjeti, pa je radio svugdje gdje su ga zvali. A onda je došla prva koreografija. Prva službena.
– Zapravo sam koreografirati počeo jako rano, još u Zagrebu. Nisam imao baletnu školu. Možda se to ne čini važnim, ali jest. Naučio sam ja baletnu tehniku, no svatko od nas ima afinitet za nešto drugo. Meni je moderniji pokret bio zanimljiviji – zanimalo me tijelo i na koji se način ono može izraziti, pa sam uvijek u glavi vrtio neke ideje. Za koreografa nema škole, a sve počinje kad plesač, slušajući nekog koreografa, pomisli: „E, vidiš, ja bih to drugačije” – ispričao mi je u jednom intervjuu.
U Portugalu je bio ravnatelj Baleta Gulbenkian, potom je taj isti posao obavljao u Baletu Metropolitan Opere u New Yorku, Baletu u Lyonu i Zagrebu. U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama Opus 43, Trijumf Afrodite, Simfonija psalama, Pjesme ljubavi i smrti, Carmina Krležiana, Amadeus Monumentum, Johannes Faust Passion... O Carmini Krležiani se i dandanas priča.
– To je djelo vođeno Krležinim mislima. Ima kod njega vehementne energije i nepodnošljivih istina. Ima tih nekih velikih pisaca čija je istina o svijetu u tolikoj mjeri vječna da su njihovi tekstovi izvan svega. Ima ona njegova pjesma: „I ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga?”. Sve je u tome – rekao je.
Tema za razgovor nikad nam nije manjkalo. Susretali smo se u kazalištu i uvijek prokomentirali kakav nam je bio balet koji smo vidjeli, ali promišljao je on ples više od ijednog plesača kojeg sam u životu susrela. Zanimala ga je filozofija, kao i glazba. Uživao je u klasičnoj glazbi, a volio je i rokenrol. Bio je pasioniran oko mnogih tema, deklarirao se kao pacifist i ljevičar i nikad u životu nije bio fasciniran svojim likom u zrcalu. Skroman, nenametljiv, a veličanstven. Takav je bio i takvog ću ga pamtiti do kraja života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....