Nedavno je u New York Timesu predstava Ivice Buljana, ravnatelja Drame zagrebačkog HNK, odabrana kao jedna od predstava koju treba pogledati. Riječ je o “Balkonu”, koji igraju u münchenskom Residenztheateru. Tu je predstavu kao jednu od najboljih u Njemačkoj odabrao kritičar tih novina.
Buljan priznaje kako je odabir baš njegove predstave bio iznenađenje. Riječ je o zemlji koja godišnje ima nekoliko tisuća produkcija i zbog toga je velika čast da se odabere baš njegova. Za to je zaslužno nekoliko faktora, siguran je: od toga da je riječ o tekstu Jeana Geneta koji govori kaotičnom svijetu iz kojeg je jedini izlaz revolucija, pa sve do činjenice da se on rijetko izvodi, jer je veoma kompleksan.
Priznaje kako je vjerojatno i režijski stil pridonio uspjehu predstave - ona je, pojašnjava, izvedena na pravom mjestu u pravo vrijeme. Igra se, naime, u prostorima bivših kraljevskih konjušnica i na golemom trgu pred teatrom gdje se pale vatre, orgijastično pleše, pjeva Internacionala.
- U eri Trumpa i rasta populističkih pokreta, nekompetencija i nasilje su postali model ponašanja. Ne moramo ići daleko - i u našem se okruženju ljudi bave stvarima kojima nisu dorasli pa posljedice toga trpimo svi. Zato je tako zastrašujuća priča o tri obična posjetitelja bordela koji, suočeni s pobunom i demonstracijama na ulicama, preuzimaju najvažnije državničke uloge koje su do tada samo igrali kao seksualne fantazije pred vlasnicom javne kuće - ističe Buljan.
Krleža
- Svoj umjetnički život i intelektualno sazrijevanje dugujem Krleži. Njegove sam drame postavljao u Litvi, Sloveniji, Obali Bjelokosti, Crnoj Gori. Norveške glumce sam upoznao s kontekstima u kojima je Krleža stvarao: od raspada Habsburške monarhije, stvaranja prve Jugoslavije, i modernističkim konceptom umjetnosti u socijalizmu koji nam je ostavio u nasljeđe, i iz kojeg na jedan posredan način proizlaze Tomislav Gotovac i Mladen Stilinović - kaže Buljan i dodaje da je “Kraljevo” ove i iduće sezone na repertoaru kazališta. Krleža je i za njega, kaže parafrazirajući Igora Mandića, očinska figura kao za svakog obrazovanog građanina Hrvatske.
- Volio bih postaviti njegovog proročanskog “Areteja”. Taj komad je Krležin testament, za njega trebamo sazreti ja, mjesto i vrijeme. Dva znanstvenika apatrida u predvečerje Drugog svjetskog rata odlaze u Rim gdje posjećuju vilu poznatog liječnika kojeg su ucijenili političari - kaće Buljan.
Pravi trenutak
Na pitanje o glasinama da je htio napustiti HNK zbog napada Zlatka Hasanbegovića na njega u Kazališnom vijeću, Buljan odgovara da je riječ o istim ucjenama vlasti o kojima je pisao Krleža, i da na njih ne želi pristati.
- Taj se lik ugurao na scenu, nevažan je, želim da s nje što prije nestane - kaže kratko.
Mnoge predstave ovise o pravom trenutku izvedbe, pojašnjava. Tako je tekst “Povijest nasilja” Édouarda Louisa, koji je postavio u Ljubljani govorio o osobi koja je pretrpjela agresiju, a potječe iz obitelji nad kojom se vrši društveno nasilje i on je, smatra, najavio pokret žutih prsluka. “Tri zime” otvorile su prostor dijaloga o prošlosti i budućnosti zemlje. Buljan pojašnjava kako smatra da je za dobru predstavu potrebno povjerenje i predan rad režisera, autora, tima, glumaca i publike. Upravo ga potonja sve više zaokuplja. Dok je bio mlađi, režirao je konceptualne predstave, no s vremenom je publiku počeo tretirati kao ravnopravnog kolektivnog sugovornika koji provocira, potiče raspravu.
- Da je “Ciganin, ali najljepši” postavljen prije nekoliko godina, sigurno ne bi bio tako dobro prihvaćen kao sada. Gledatelji su nakon “Vučjaka”, “Tri zime”, “Ljudi od voska”, prihvatili eliptičnu montažu, više priča, divlji stil, suvremenu glumu. Te predstave pričaju o temama izbjeglica, korupcije, socijalne isključenosti, postratnim traumama, seksualnoj i rodnoj diskriminaciji, koje su važne za naše društvo - pojašnjava Buljan.
Tvrdi da je ekipa Dubravke Vrgoč u vrijeme kad je došla u HNK zatekla slabu posjećenost dramskih predstava, ali taj su trend promijenili, pa je u protekloj sezoni prodaja narasla iznad 90 posto. Dogodila se eksplozija zanimanja, ističe Buljan, pa su tu predstave poput “Kralja Leara”, “Tko pjeva zlo ne misli”, “Mačke na vrućem limenom krovu” autora kao što su Bobo Jelčić, Rene Medvešek, Janusz Kica i Paolo Magelli. Tu su, ističe, i “Evanđelje” Pippa Delbona i “Ivanov”, posljednja predstava Eimuntasa Nekrošiusa koju je režirao upravo za HNK.
- Naša publika je heterogena i mislim da smo dali smisao pridjevu “narodno” iz imena teatra. Prije je postojala mentalna i fizička prepreka, koja je ljude sprječavala da dolaze u HNK. Smatrali su ga elitističkom kućom. Odlična posjećenost govori o gladi ljudi za pričama i sugovornicima koje pojašnjavaju današnji trenutak, čemu pridonosi i Filozofski teatar Srećka Horvata - ističe Buljan.
Premijere
Dodaje i kako vodstvo kazališta nastavlja politiku suvremenog repertoara i klasika, pružat će i dalje priliku domaćim autorima, i onima čiji se komadi nikad prije nisu izvodili u tom teatru. Tu su i projekti za uključivanje publike s kojom se provodi projekt 54+, u sklopu kojeg osobe treće dobi pripremaju predstave s umjetnicima. Uz puno tekućih projekata, ima li vremena za planiranje onih budućih?
- Pa, uskoro imamo premijeru “Glumice” Pascala Ramberta, “Tri sestre” Bobe Jelčića i “Antigonu” koju je za HNK napisao Slavoj Žižek a režirat će je Angela Richter. Mene sve više zanima raditi nefikcionalne tekstove, antropološke studije Yuvala Hararija ili anarhističke romane o prirodi totalitarizma Jensa Bjørneboea - zaključuje Buljan.