Ozren Bilušić, prvak Opere HNK Zagreb, s oko 80 uloga u karijeri, u podjeli je nove premijere nacionalne kazališne kuće koja je na rasporedu u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, 10, 13. i 15. studenoga. Riječ je o operi "Medij" Gian Carla Menottija pod ravnanjem Josipa Šege i u režiji Caterine Panti Liberovici, odnosno kratkom tragičnom libretu koji tematizira spiritizam, lažno vidovnjaštvo i njegove posljedice, a koji orkestralno prati četrnaest glazbenika. Pjevačku podjelu predvode Dubravka Šeparović Mušović, Ivana Lazar, Željka Martić, Tamara Franetović Felbinger, Ozren Bilušić i Leonard Lampert.
- 'Medij' je opera 20. stoljeća, popularno se takve nazivaju 'moderne'. To podrazumijeva atonalnost, teške ritmičke zavrzlame. Svega toga ima u ovoj operi koja je 'otežana' i emotivno teškim libretom. Međutim, ima u njoj i jako lijepih melodija i arija. Riječ je o seansi prizivanja duhova bližnjih. Ni manje ni više, nego rano preminule djece. Otac sam, imam dvoje djece i nije baš lako ostati hladan na takve stvari. Sama glazba i atmosfera u glazbi pojačava osjećaje. Imam sreću da sam tu istu ulogu pjevao prije više od 20 godina za vrijeme studija, pa sam znao što me čeka. Uložili smo veliki trud, cijeli tim, od dirigenta, redateljice pa do svih kolega i kolegica iz orkestra i nas na sceni i oko scene. Mislim da će to biti vrlo uspješna predstava Opere zagrebačkog HNK - govori pjevač koji je u karijeri nastupao i na kanadskim i libanonskim pozornicama.
Ozren Bilušić u Operu zagrebačkog HNK ušao je 1995. godine. Godine 2004. postaje solist, a 2016. prvak Opere. Završio je Muzičku akademiju, pjeva baritona, odnosno bas-baritona. Kao mlađi, pjevao je i neke basovske uloge, recimo Ferranda u Verdijevu "Trubaduru".
Komični fah
- U Operu sam došao sa 19 godina. U zboru su me stavili prvo u baritone, poslije u basovsku dionicu. Ni sam nisam znao što sam. Na Akademiji sam također pjevao basovski repertoar i išlo mi je prilično dobro. Prve uloge također su bile basovske, ne samo Ferrando, nego i Dosifej u 'Hovanščini' Musorgskog, Kralj u Verdijevoj 'Aidi' itd... Pjevao sam i Inkvizitora u Verdijevu 'Don Carlosu', a Filip je bio Ivica Čikeš. Uz njega, teško da sam zvučao kao bas, haha, ali mladost - ludost. Mogu pjevati neke basovske i neke baritonske uloge. Postoji puno uloga koje ulaze u mogućnosti moga glasa - objašnjava Bilušić.
Specijaliziran naročito za buffo, komične uloge, lani je igrao u Rossinijevu "Seviljskom brijaču" ljubomornog doktora Bartola, a jedna od uloga života mu je i Papageno u Mozartovoj "Čarobnoj fruli", HNK-ovu blockbusteru iz vremena prije pandemije.
- Da, buffo je moj fah. Zaista sam napravio puno takvih uloga. Papageno je došao na nagovor maestra Nikše Bareze, tadašnjeg direktora Opere i dirigenta 'Čarobne frule'. Možda je teška riječ, nagovor, ali rekao mi je: 'Ja vas vidim kao odličnog Papagena, imate dovoljno vremena, krenite'. Prije puno godina i pokojni maestro Vladimir Kranjčević me nagovarao na tu ulogu, ali jednostavno se nisam vidio u njoj. Možda je to bio prevelik respekt prema Papagenu ili, pak, realno gledanje na stvari. Papageno i nije buffo uloga, nego sam je ja takvom iznio na pozornici. Nakon što je predstava izašla pred publiku, krenula je lavina pozitivnih reakcija. Za neke sam uloge mislio da su uspješnije od Papagena, ali očito sam loš u prepoznavanju svojeg proizvoda - duhovit je.
Svirao klarinet
Iako, s obzirom na svoje evidentne glumačke, uz pjevačke sposobnosti, prilično uvjerljivo tumači komične karaktere, jedna od njemu dragih uloga je mračni Paolo u Verdijevoj operi "Simon Boccanegra" koju je pjevao u zagrebačkom i splitskom HNK.
- Kako kažete, specijaliziran sam za buffo, ali obožavam uloge poput Paola, ubojice, zločeste i opasne tipove. Paolo je zapravo Scarpija iz Puccinijeve 'Tosce' u malom. Velika mi je želja cijelu karijeru zapjevati ozloglašenog rimskog prefekta Scarpiju iz 'Tosce' i neke dijelove uloge pjevao sam koncertno. Ali jedina prilika za Scarpiju mi je propala kad je dirigent u dogovoru s direktorom u HNK Zagreb zaključio da mu ipak trebam kao Crkvenjak (buffo, naravno) u istoj predstavi te da nisam po glasu za Scarpiju. Taj me trenutak pogodio najviše. Čak sam razmišljao da prekinem karijeru i napustim pozornicu zauvijek. Mislim da sam tada digao ruke od velike želje da dođem do tog zacrtanog cilja, Scarpije u 'Tosci'. Često vas neke odluke direkcije bace pet koraka unatrag, poljuljaju vaše samopouzdanje te vas zgaze kao umjetnika. Teško je bilo nekome tko se 'glupira' u komičnim ulogama dati ulogu Scarpiju, ja to razumijem, ali Paolo je dokaz da se mogu preobraziti u zločinca, haha. Scarpiju sam prekrižio za sva vremena, ali Paola bih volio opet pjevati - nastavlja Bilušić.
Zagrebački operni as rođen je i odrastao u Bjelovaru, po ocu vuče korijene iz šibenskog zaleđa. Prije Muzičke akademije svirao je klarinet. Kao tinejdžer pjevao je osim uz gitaru na feštama i na solfeggiu u Glazbenoj školi. Opera mu tada nije bila ni u primisli.
Virus dobrica
- Sestra Alica je zapravo 'kriva'. Došao sam iz Bjelovara u Zagreb studirati strojarstvo i ona me odvela u zbor crkve Sv. Marka 'Cantores sancti Marci'. 'Ajde prestani doma crtati, izađi malo među ljude', tako je govorila. Nakon toga sam došao kao ispomoć u Zbor Opere za predstavu 'Samson i Dalila'. Prvi susret s operom u doslovnom smislu, bio je ljubav na prvi pogled. Doživljaj koji se ne može opisati riječima. Ostao sam u zboru, napustio strojarstvo i upisao Muzičku akademiju. Polako sam krenuo s malim ulogama i tako, korak po korak, tu sam gdje sam. Odricanja nije bilo u karijeri, osim stalnog stresa i stalnog učenja uloga napamet. Krenuo sam u ovaj svijet jako mlad, pa možda i ne znam da sam se odrekao nekih stvari - iskreno će pjevač koji u neopernim prilikama najradije pjeva "Suzu za zagorske brege" ili "Velu Luku". Javno je poznato da je prvak Opere strastveni alfist i da ga kolege ne pitaju "kako žena i djeca", nego kako Alfa. Član je kluba ljubitelja Alfe Cuore Sportivo Hrvatska.
- Netko vozi motore, netko kupuje skupe cipele, netko skupe bicikle, brodove, poštanske markice, nakit, značke, salvete, ljubimce, a ja sam cijeli život zaljubljenik u automobile. Zato sam prvo i upisao strojarstvo. Alfa je u mojoj obitelji ravnopravni član. Kad sam prije godinu dana prodao Giuliju, kći Aria je neutješno plakala kao da se ne znam što dogodilo. Nakon Giulije došao nam je u kuću prekrasni crveni Stelvio. Stelvio je 2019. godište. Možda zvuči bahato i bolesno, ali nije bolest sve što boli. Nisam oduvijek vozio Alfe, ali jednom Alfa i bilo je gotovo. To se dogodilo prije dvadesetak godina i sada je već osma Alfa po redu u našoj obitelji. Osim toga, krv nije voda. I moja sestra vozi Alfu i sestrična ima čak dvije. Kupiti automobil je luksuz, ali i potreba, takav je danas način života. Osim što je vozilo od točke A do točke B, Alfa ima dušu, budi emocije... Nisu to fraze, nije to samo kantica od lima. Od plaće opernog pjevača ne mogu ništa uštedjeti za auto, mogu samo dizati kredite i leasinge, a i supruga mi pomaže u financiranju Alfi. Ipak je ona profesorica u glazbenoj školi, znate da su oni puni love, hahaha... U vrijeme kad živimo s nekim zločestim virusima, Alfa virus je dobrica, zarazi vas, ali vas začara u pozitivnom smislu - opisuje svoju strast.
Dobro, što drugi kolege u Operi voze, pitamo...
- HNK nema svoj parking pa nismo na okupu s vozilima da znam tko je kojim autom došao na posao. Primijetio sam jedino da je u porastu nabava motocikala. Ivica Čikeš je godinama najpoznatiji u Hrvatskoj kao operni pjevač biker, ali sada je dobio konkurenciju. Luciano Batinić i Tomislav Mužek opasno mu prijete svojim motorima. Prvi ekološki osviješten pjevač je Ljubomir Puškarić koji dolazi na posao električnim biciklom - opisuje vozni park muškog dijela solista.
Klađenje u operi
U prosincu u Zagrebu igrat će tatu u predstavi "Ivica i Marica". Riječ je o operi koja je premijeru imala prošle sezone u Domu HV-a te je igrala ljetos u Opatiji. Humperdinckov je naslov nekoć igrao i u HNK s Ivankom Boljkovac kao Vješticom, a nova je Vještica Martina Tomčić.
- Divna opera! - govori o produkciji u režiji Petre Radin sa Zagrebačkom filharmonijom, zborom Zvjezdice, solistima Josipom Bilić, Adelom Golac Rilović, Josipom Gvozdanić i pod ravnanjem Dawida Runtza.
Zagrebačka Opera puna je vrsnih glasova. Bilušić kolege komentira ovom prilikom u šiframa.
- Svatko od kolega i kolegica me na svoj način dira u dušu. Imate kolegu baritona, koji otpjeva ariju Pose ili Zrinjskog tako da jednostavno zastanete i pomislite, pa kako je to moguće? Kolegica, meni zapravo najdraža, otpjeva Gildu na način koji je izvanzemaljski. Tenori su posebni, svaki na svoj način. Jednog slušam u 'La Boheme', a za nekoliko dana u 'Ukletom Holandezu' i pod dojmom sam tjednima. Drugi kolega tenor Eru i Pinkertona razvali kao da je to šala neka. Onda na sceni dvojica naših basova pjevaju duet Filipa i Inkvizitora, svi kraj scene stojimo i kladimo se tko će pobijediti, a oni se onda u drugoj predstavi zamijene za uloge. Tako mogu nabrajati danima, namjerno bez imena, jer naljutit će se netko koga izostavim. Svatko tko izađe pred publiku i otpjeva i najmanju ulogu, kod mene ima veliki respekt, jer nije to lagan posao koliko god malo pričali o tome - zaključuje Ozren Bilušić.