Nova zagrebačka Aida nakon 13 godina vratila djelo na "tvorničke postavke", prema praizvedbi održanoj 1871. u Kairskoj operi, na narudžbu tadašnjeg egipatskog potkralja Ismail-paše koji, nakon što je izborio samostalnost podkraljevstva Egipta unutar Osmanskog carstva, želio je modernizirati zemlju i predstaviti je Europi u svjetlu najnovijih arheoloških istraživanja. Sadašnja se predstava u rukama svjetskih stručnjaka za Verdija, talijanskog dirigenta Pier Giorgia Morandija i argentinskog redatelja Maria Pontiggije sasvim oslanja na skice povijesnog uprizorenja koje je ciljano bilo opremljeno scenografijom i kostimima s netom otkrivenih arheoloških nalazišta. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u ovoj si fazi novog uzleta može priuštiti ovako raskošnu produkciju koju unutar svojega članstva unutar udruge Opera Europa ostvaruje koprodukciju s Teatrom Massimom u Palermu i kazalištem Csokonai u Debrecenu, gdje se predstava uskoro seli. Razrađenu velebnu scenografiju redatelj - po struci arhitekt - ostvaruje s kolegicom Talijankom Antonellom Conte i smješta na scenu egipatsku "dolinu kraljeva, palače, svetište, grobnice, obalu Nila s palmama pod mjesečinom i zlokobnu unutrašnjost grobnice piramide, sve vrlo realistično, s mnogim pozlatama i do detalja razrađenim ukrasima, jednako kao i predivni svilenkasti kostimi Ilarie Ariemme. Sve su majstorski po njihovim uputama izradile kazališne radionice, a masovni su prizori sa scenografskim elementima skladno stale na scenu.
Ovo je 155. obljetnica praizvedbe djela, 145. prve hrvatske izvedbe i 130. godišnjice prve izvedbe djela u netom otvorenoj današnjoj povijesnoj zgradi na Trgu Republike Hrvatske. Ako svemu dodamo još i 120. obljetnicu rođenja jedne od najvećih Aida svih vremena koja je potekla s ovih prostora, Zagrepčanke Zinke Kunc Milanov, dovoljno je razloga da se ovaj naslov vrati na scenu u izvornom ruhu. Drevni nas Egipat - gledan okularom Napoleona III u čije je doba nastajala ova opera od tri i pol sata, s dvije dvadesetminutne stanke - vodi u neke druge sfere, udaljava od uznemirujućih vijesti iz dnevne politike sa zaslona naših pametnih telefona. Više od svega želimo uživati u drami između pojedinca i zajednice, ljubavi i društvenih dužnosti, ljubavnog trokuta i čežnjom za domovinom i očuvanjem poretka u kontekstu neke drevne idealizirane prošlosti. Kad je jednom postavio reljefnu hijerarhiju likova i zbora na sceni, redatelj Pontiggija, koji je istom kazalištu dosad radio vrlo hvaljene produkcije Puccinijevih opera Tosca i La bohème, ne traži puno, već pruža prostora za atraktivne plesne brojeve, kao i pjevačke prizore da se razvijaju a miru, koncentrirano ispjevavaju svoje fraze, a da akciju zadrži u dvodimenzionalnosti staroegipatskog slikarstva. Treću dimenziju ovdje daju ples (izvrstan ansambl Zagrebačkog baleta!) i glazba, bogato razrađen raster boja orkestra, zbora, solističkih profila, pojedinaca i zajednice. U obje večeri ovoga vikenda, premijere u petak, 27. veljače, i prve reprize u subotu, 28. veljače, djelo je predstavljeno u različitim dirigentskim i pjevačkim podjelama, uz isti vrhunski pripremljen zbor na kojemu su radila čak dvojica zborovođa – stalni Luka Vukšić i gostujući talijanski zborovođa Matteo Salvemini, inače zborovođa opernog zbora HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Takve nijanse raznolikih boja i dinamika muziciranja u rasponu od pianississimo do fortefortissimo, jednako muških, kao i ženskih dijelova zbora, u Zagrebu se još nije čulo, što je rezultat sjajne sprege dvojice stručnjaka koji su dali sve od sebe. Izvedbu su zajednički pripremili spomenuti maestro Morandi, koji je ovdje počasni šef-dirigent - inače gost najvećih opernih kuća od njujorškoga Metropolitana do milanske Scale - uz dvojicu asistenata, mladog Talijana Andreasa Giesa, i našeg pijanista-dirigenta Andreja Vesela. Morandi je ravnao premijerom, a Gies reprizom, dok Vesela tek čeka neka buduća izvedba.
Posebno za ovu izvedbu Zagrebačka je opera nabavila posebne verdijanske dugačke trube kakve je Verdi dao izraditi baš za praizvedbu Aide, prema nacrtima, naslutivši da će se iste i fizički pronaći tek kasnije u Tutankamonovoj grobnici. Njih možemo čuti u veličanstvenoj Triumfalnoj koračnici u spektakularnoj završnici drugog čina, nakon čega se radnja svodi na osobne drame ljubavnog trokuta koji čine zarobljena etiopska princeza Aida, njezin voljeni egipatski vojskovođa Radames i njezina suparnica, faraonova kći Amneris. Da su željni Aide pokazali su već i Zagrepčani razgrabivši mjesec dana prije premijere ulaznice na svih osam dosad planiranih predstava, a kojagod da ih podjela dočeka, bit će oduševljeni razinom i uvjerljivošću interpretacije, čije su razlike tek u detaljima. Riječka nacionalna operna prvakinja Kristina Kolar kao već iskusna Aida (ovo joj je sveukupno 9. produkcija u 13 godina koliko je dijeli od debija ostvarenog upravo u Zagrebu na prošloj Aidi, kojom je dotadašnja mezzosopranistica zakoračila u sopranski fach) na premijeri nas je osvojila predivnim zvonom i emotivnošću oblikovanja fraza, dok je njezina letonska kolegica Julija Vasiljeva večer kasnije na vlastitom debiju ne samo u Zagrebu već i u Aidi oduševila tamnim glasom koji se iz pastoznih dubina razvija u kristalne ali čvrste visine.
U ulozi Radamesa debitirala su obojica tenora, i iznimno srčano-muzikalni Tomislav Mužek, umjetnik sezone Zagrebačke opere, ali i prvak ansambla, Stjepan Franetović koji visoke tonove ispjevava s lakoćom. Teško će tko u svijetu naći bolje dvije interpretkinje uloge Amneris - a obje su mlade mezzosopranistice u stalnom sastavu Zagrebačke opere: prekrasna tamna boja Sofije Petrović kao da je nadahnula Verdija za ovaj lik, dok ga Emilia Rukavina razvija u svijetlijem tonu, približivši se karakteru Aide, uz jednake emotivne nijanse. Od dubljih glasova dala bih prednost baritonu Ljubomiru Puškariću kao etiopskom kralju Amonasru, Aidinom ocu nasuprot gosta iz Mongolije, Badralu Chuluunbaataru, jednostavno zbog ujednačenije i logičnije fraze, dok iz istog razloga u odmjeravanju dvojice zagrebačkih basovskih nacionalnih prvaka u ulozi najvišeg svećenika Ramfisa kazaljka prevaže na Ivica Čikeš kao naš najbolji verdijanski basso cantabile, naspram njegova kolege Luciana Batinića. Druga dvojica basova u ulozi Kralja donose su vanjski suradnici, gosti, Splićanin Mate Akrap i Puljanin Toni Nežić. Uloga Svećenice u drugom prizoru Prvoga čina prikladnija je anđeoskom tonu subretnog soprana Hane Ilčić, od melodramatske Josipe Lončar koju više priželjkujemo u ulogama velikih naslovnih romantičnih junakinja (možda jednoga dana i same Aide). Kao Glasnik dojmljivo su se oglasili solist Ivo Gamulin, kao i član Opernog studija Opere HNK u Zagrebu, mladi Josip Švagelj. Sve zajedno, predstava može ostati cijelo stoljeće na repertoaru kazališta, da je svi vide i po više puta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....