POZNATA REDATELJICA

‘Moja mama ima 70 godina, i ima jako širok krug prijateljica. Nadam se da ću biti poput nje‘

Jelena Hadži-Manev

 Privatna Arhiva/igor Obrol/
Razgovor s redateljicom Jelenom Hadži-manev o čijoj predstavi ‘Žene koje vrište u sebi‘ svi govore
Razgovor s redateljicom Jelenom Hadži-manev o čijoj predstavi ‘Žene koje vrište u sebi‘ svi govore

Postoje buke koje nosimo u sebi. A postoje i one koje se u nekom trenutku moraju manifestirati i naglas. Upravo je to temeljna ideja predstave "Žene koje vrište u sebi", nastale prema romanu Nives Madunić Barišić, koju su na scenu Centra za kulturu Trešnjevka doveli Tragači, neovisna kazališna skupina koju vodi glumica i redateljica Jelena Hadži-Manev. Predstava na pozornici okuplja četiri žene različitih senzibiliteta, karaktera i životnih okolnosti - Uršu, Tajru i Lornu povezat će Tina, žrtva nasilja, u priči o snazi ženskog prijateljstva, potpori, solidarnosti i potrazi za boljim sutra. S redateljicom Jelenom Hadži-Manev razgovarali smo o tome kako ona vidi protagonistice, što je kroz proces stvaranja predstave naučila i kakvi su joj planovi u daljnjem kazališnom radu.

* Zašto ‘Žene koje vrište u sebi‘ nisu samo još jedna feministička predstava? Što ju razlikuje od svih dosadašnjih predstava koje tematiziraju tipično žensko iskustvo šutnje, trpljenja, nasilja, ženskih prijateljstava?

- U kazalištu je teško napraviti nešto potpuno novo i mislim da bi bilo pretenciozno reći da smo različite od svega što je dosad viđeno. Ono što mislim da je specifično za našu predstavu je ispreplitanje jedne snažne dramske priče o mladoj ženi koja doživljava nasilje u obitelji - kroz predstavu pratimo kako se ta priča razvija i postoji li za nju rješenje - s pričama o ljubavi, prijateljstvu i solidarnosti. Prema reakcijama publike na premijeri, vjerujem da smo uspjeli pogoditi pravi omjer drame, pričanja priče, suosjećanja, zajedništva, lakoće i humora. Trebalo je sve začiniti šarmom i duhovitošću kako gledatelje ne bismo opteretili, nego ih otvorili i ponudili im neki put prema rješenju.

* Zanimljiv podatak vezan uz predstavu jest to što su glumice i same sudjelovale u oblikovanju scenskog života svojih likova. Kako je izgledao taj proces? Koliko ste svi zajedno kao tim crpili inspiraciju iz vlastitog iskustva i iskustava drugih žena kojima ste okruženi?

- Meni je to najveće bogatstvo u ovom procesu i nešto na čemu inzistiram u Tragačima - to da glumci mogu upisati sebe u svoje likove, neke svoje stavove u koje vjeruju i koje imaju potrebu zagovarati sa scene, ili neka iskustva iz svojih života i života njima bliskih ljudi koje smatraju vrijednima i važnima podijeliti sa scene, a da sve opet bude tako zapakirano da su na sceni zaštićeni likom i pričom, da se tijekom izvedbe na sceni ne osjećaju privatno. Kazalište nije i ne smije biti psihoterapija, ali vjerujem da kazališni rad može imati terapeutski učinak na sve sudionike kroz dijeljenje priča, iskustava i stavova te - ako dobro napravimo posao - kroz neki oblik katarze za publiku tijekom gledanja predstave.

image

Nives Madunic Barišić

Tomislav Kristo/Cropix

* Sami ste izjavili da je predstava spoj četiriju različitih ženskih iskustava koja na pozornici, zapravo, sažive. O kakvim je ženama riječ, kakve su one? Pretpostavljam da su različite s obzirom na generacijski jaz i životne okolnosti, ali što je to što ih povezuje u tom jednom univerzalnom ženskom iskustvu?

- Usamljenost. Povezuju ih različiti oblici usamljenosti. Lorna je usamljena u vlastitoj obitelji, jer u svojim pedesetima živi s mužem koji ju, nakon nekoliko desetljeća braka, više gotovo i ne primjećuje, i dvoje odrasle djece koji ju doživljavaju kao servis za kuhanje, spremanje, peglanje i sve ostalo što treba obaviti da bi njima bilo lagodno. Urša je nedavno umirovljena harfistica, usidjelica, potpuno samostalna, ali u strahu od problema koje godine pred njom nose, od financijskih do zdravstvenih, koja se nema na koga osloniti niti od koga tražiti pomoć. Tajra je usamljena u svom društvenom okruženju koje ne priznaje i ne podržava različitost, različite boje kože i nacionalnosti, različite stavove i uvjerenja, te je u vječnoj borbi za slabe, potlačene i prezrene. Tina je najmlađa od svih, u svojim dvadesetima, mlada majka djece od tri i šest godina, koja živi s mužem i svekrom. Svekar ju tuče kad muž ne gleda. Majka ju je odbacila, oca nema i također se nema kome obratiti za pomoć. Neću otkriti previše o tome kako se njihove priče spajaju, zato su tu i roman i predstava. Oni se međusobno nadopunjuju - za predstavu smo nadopisali neke dijelove kojih u romanu nema, a ako netko prvo pogleda predstavu, roman će naknadno objasniti likove u dubini u koju nismo mogli ići na sceni jer bi predstava onda trajala 12 sati.

* Njih četiri se zapravo povežu nakon što Tina, mlada žena izložena nasilju, dolazi u Centar za socijalni rad i traži pomoć. Što nam predstava govori o žrtvama nasilja i prijelomnim točkama u kojima žrtve napokon odluče potražiti pomoć?

- Nažalost, za dobiti pomoć kakvu žrtve trebaju i kakva ih može spasiti treba imati i sreće. Puno ovisi o tome kome dođete u ruke. Naša predstava počinje u trenutku kada Tina dolazi u Centar za socijalnu skrb. Dovuče ju susjeda netom nakon što je svekar šakom udari u trbuh. Portir ih pošalje kući - neka se vrate drugi dan, danas ne primaju stranke. Tina ima sreće da u tom trenutku hodnikom prolazi psihologinja Tajra koja ju dovuče u sobu Lorni, socijalnoj radnici, koja će joj pokušati pomoći. U predstavi imenujemo i probleme u sustavu. Ako žrtva ne odluči nekoga direktno prijaviti, sustav je gotovo nemoćan, a žrtve se na to ne odlučuju zbog straha od mogućeg daljnjeg nasilja. Imenujemo i tromost i inertnost sustava u kojem ljudi, nažalost, postaju brojke. Također postavljamo pitanje koliko pojedinac može pomoći neovisno o sustavu te kako preuzeti odgovornost i promijeniti nečiji život nabolje vlastitim djelovanjem.

image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

Luka Dubroja/
image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

Luka Dubroja/

* Često slušamo o tome kako je ‘žena ženi vuk,‘ kako često žene sabotiraju druge žene. Ovo je ipak priča koja pokazuje drugu stranu žensko-ženskih odnosa. Koliko nam je važna podrška drugih žena?

- Iznimno. Ja ne znam što bih bez mojih najboljih prijateljica koje su mi uvijek stup podrške u životu. U Tragačima smo isto jedan mali ženski tim koji se podržava i međusobno podmeće leđa kako kome treba. Puno se priča o tome da je žena ženi vuk, imala sam i ja takvih iskustava, no mislim da su to stvari koje idu od kuće i odgoja, iz nekih davno usađenih slika i percepcija. Meni takve nisu bile ugrađene. Moja mama je imala širok krug prijateljica i ima ga i dandanas, u svojim sedamdesetima.. Nadam se da ću i ja u njezinim godinama imati toliko bogatstvo društvenog života i prijateljstava.

Svijet oko nas još je uvijek muški. To se polako mijenja, osjetimo neke pomake, osjetimo da žene konačno dolaze na menadžerske pozicije i da svoj posao na njima rade dobro. Počinju se formirati brojne ženske grupe, klubovi i zajednice u kojima se žene sličnih interesa međusobno podržavaju. Mislim da smo mi žene tu na dobar način proaktivne i da gradimo svoje mreže podrške. No to je sve još novo i treba vremena da se učvrsti i postane ravnopravno svojim muškim inačicama.

* Ova je žena, Tina, tražila pomoć i uz to je dobila podršku. Ipak, u stvarnom životu situacije su rijetko tako ‘idilične‘. Većina nas će, ako i poznajemo jednu takvu ženu, osjećati žaljenje zbog nje, ali ipak ćemo zadržati distancu i nećemo se miješati. Što vam je pokazala ova predstava, trebamo li nekad žrtvovati vlastiti životni komfor da bismo pokušali pomoći nekom drugom, iako to znači da u nekoj mjeri žrtvujemo i sami sebe?

- Da, puno puta ćemo prepustiti inicijativu i odgovornost za djelovanje nekome drugome. Ja i na sebe budem ljuta što sam nedovoljno aktivna u tom smislu. A opet, svjesna sam da ne mogu preuzeti na sebe više nego što realno mogu. Svi živimo u nekim ludim, preopterećenim, užurbanim uvjetima gdje smo toliko nakrcani informacijama, zadacima, odgovornostima i problemima da ne stignemo dignuti nos iz vlastite situacije i pogledati oko sebe. Cijeli svijet posljednjih desetljeća ide u smjeru otuđenosti - od rada od kuće, društvenih mreža, potpuno suludih cijena života, kvadrata, najma, hrane, dječjih cipelica u kojima nikad nemaš dovoljno i stalno ganjaš dodatne izvore prihoda... Nadam se da ćemo se polako svi zajedno premoriti od toga i reći NE, što materijalnome, što digitalnome. Da ćemo se vratiti na one početne postavke iz pećinskog doba - druženje uz vatru i pričanje priča. Naravno, ne tako doslovno, nego prilagođeno našem kontekstu, ali vratiti se nekom zajedništvu u kojem je onda moguća pomoć i podrška članovima šire zajednice. Naše bi zajednice prirodno, biološki i evolucijski trebale biti daleko šire od nuklearnih obitelji u kojima danas uglavnom živimo.

* Izjavili ste da je misija Tragača prikazivati obične ljude s običnim životnim pričama jer su te priče najzanimljivije. Što ste iz takvog kazališnog izričaja naučili, što naše obične živote čini najzanimljivijim pričama od svih mogućih?

- Prepoznavanje. Obožavam velike književne klasike i velika dramska djela, no oni su pisani za neka druga vremena i neke druge publike. Kad ih se postavlja, treba ih osuvremeniti i prilagoditi današnjoj publici. Mi smo to i radili, u predstavama ‘Nora - trenutak pobune‘ i ‘Tri sestre na Instagramu‘. Malo ljudi ide u kazalište i želim da oni koji dođu u tom kazalištu nešto i dožive. Dožive, ne da se samo nasmiju ili opuste, nego da nešto prožive zajedno s likovima na sceni. Zbog toga u Tragačima uvijek iznova tražimo priče koje su današnjoj publici bliske, prepoznatljive, s kojima mogu suosjećati. Zbog toga se već u procesu rada na predstavi otvaramo prema publici, puštamo ih da sudjeluju u procesu - radimo predstavu za njih i želimo znati što njima predstava treba donijeti.

image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

Luka Dubroja/
image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

image

Predstava "Žene koje vrište u sebi"

* Žene koje vrište u sebi nije vam prva predstava na kojoj ste radili, a koja tematizira žensko iskustvo. Imali ste, kao što ste sami spomenuli, i predstavu ‘Nora - trenutak pobune‘ i ‘Dnevnik supermame‘. Pripremate li možda neke predstave koje neće toliko stavljati naglasak na žensko iskustvo, već one koje će naglasak staviti na općenito ljudsko iskustvo?

- Da, i ja se zezam da smo se previše zabrazdili u ženske teme i da se moramo malo otvoriti prema muškarcima. Za sljedeću godinu pripremamo predstavu radnog naslova ‘Ljubav, djeca i druge krize‘, svojevrsni nastavak ‘Dnevnika supermame‘, koji će na scenu ravnopravno donijeti i mušku i žensku stranu priče - o roditeljstvu, partnerstvu, srednjim godinama, očekivanjima i samoostvarenju.

* Krilatica koja obuhvaća srž ove predstave je: ‘Nisu sve priče izgovorene naglas. Došlo je vrijeme da ih čujemo.‘ Koje su to još priče, osim ovih kojima se predstava bavi, koje bismo tek trebali čuti i na kojima želite raditi u svom daljnjem radu?

- Uf, uf, Ne znam otkud da krenem nabrajati. Ideja za projekte uvijek je više nego mogućnosti da ih se realizira. Iz osnovnih financijskih razloga - manjka ljudi, prostora i novca za produkcije, kako to već biva na nezavisnoj kazališnoj sceni... Tragači prate nekoliko repertoarnih linija. Jedna su klasici, drugu predstavlja suvremena hrvatska proza, treću upravo međuljudski odnosi u suvremenom društvu, a u narednim godinama planiramo se otvarati i prema mladoj publici. Nadam se da bismo od 2028. mogli producirati dvije predstave godišnje i tada svakako planiramo početi i suradnje s mladim umjetnicima. Želimo se približiti mlađim generacijama, upoznali ih, otkriti prostor za međusobno razumijevanje i saznati koje su nam zajedničke teme koje nas inspiriraju i angažiraju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. studeni 2026 10:59