U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dočekali smo nakon "Labuđeg jezera" i "Orašara" još jedan pravi klasični balet. "Giselle" Adolphea Adama (1841.), među prvim je ranoromantičnim djelima baletne scene, a najnovije uprizorenje (premijera 19., a repriza 22. veljače) sedma je po redu od hrvatske premijere 1897. godine.
Priča o bolesnoj i prevarenoj seoskoj djevojci koja se nakon smrti pretvara u vilu, na libreto Théophilea Gautiera i Vernoya de Saint-Georgesa prema Heinrichu Heineu, ostala je jedna od publici najomiljenijih, s najzahtjevnijom ženskom naslovnom ulogom, a onima koji i danas pristaju na tradicijsku klasiku fantazmagoričnih motiva možda i najdramatičnija.
"Ruralni" i "vilinski" čin
Tek tridesetak godina poslije Čajkovski sklada svoje planetarno popularno "Labuđe", no u tom razdoblju štošta se promijenilo i u baletnom stilu raznih škola, od skandinavske do talijanske, francuske i ruske, pa je upravo Čajkovski svojom raskošnom glazbom i istim takvim djelima uvelike pridonio distanci između starog vilinskog svijeta, gotovo komornog, a svakako bolećivog ugođaja i bogatih baletnih bajki za velike i male. "Giselle" ima samo dva, posve različita čina, od kojih prvi pripada, uvjetno rečeno, realističnom ruralnom svijetu koji vjeruje u fantazme, a drugi je upravo takav, okrutni vilinski svijet koji ne oprašta, nego kažnjava. U toj dihotomiji motiva sadržana je i Adamova glazba, prepuna provodnih motiva simbola, koja nikad neće doseći apsolutne vrijednosti Čajkovskog, ali će svojom umilno-dramatičnom ljepotom zauvijek ostati u uhu slušateljstva.
I kao što će mnogi klasični baleti u našem vremenu doživljavati kojekakve, manje ili više uspjele dramaturške preobrazbe ("Labuđe" s muškim labudicama i frojdovskom pozadinom odnosa sina i majke), tako se pokušavalo osuvremeniti i "Giselle". Ne baš uspješno, pa je priča uglavnom ostala ista, a vile, na sreću, nisu postale vilenjaci! Taj drugi bijeli čin dio je znamenitog trolista atraktivnih ženskih činova kojem pripadaju još i drugi "Labuđeg" te finale Minkusove "Bajadere" koji traže nedodirljivu zajedničku disciplinu u orisu eteričnog ugođaja čarobne ljepote. Bez imalo otklona od zadanoga naše su ga vile u potpunosti ostvarile.
Novu zagrebačku "Giselle" kao koreograf i redatelj postavio je Španjolac José Carlos Martinez prema izvorniku Jeanea Corallija i Julesa Perrota, ostvarivši s našim odličnim ansamblom ujednačenu i preciznu predstavu, kostimski u prvome činu u lijepim pastelnim bojama, ali i u nemoguće staromodnoj scenografiji istoga autora, Iñakija Cobosa Guerrera. Režijski je u prvome činu smanjio nekadašnja mimička pretjerivanja i velike geste kako bi što više podcrtao dramu djevojke koja zbog bolesnog srca ne smije plesati, ali to ipak čini zaljubivši se u prerušenog aristokrata, a kad otkrije njegovu zaručnicu, poludi te smrću, prema predaji, odlazi u svijet vila. Cijeli taj čin podređen je emocionalnom zanosu naslovne junakinje koji kulminira velikom scenom ludila, a nju je kao i sve druge detalje iznimno potresno interpretirala krhka Asuka Maruo.
Domaća inačica
U drugom činu, kao vila koja moli oprost za onoga tko se s njom poigrao, bila je upravo dirljiva i snažna, izvrsna tehnički, bestjelesna, ali još uvijek duboko zaljubljena, u plemenitom partnerstvu s Tomislavom Petranovićem, čiji je grof plesno, izražajno i bez pretjerane patetike bio vrhunski. Strogu je kraljicu vila Myrthu besprijekorno interpretirala Natalija Kosovac, a ljubomornog negativca karakterno snažan Simon Yosida. Iz ansambla su se još solima izdvojili odlični Anamarija Marković i Yoko Yoshioka u pas de deuxu seljana te dvije vile, Rieka Suzuki i Iva Vitić Gameiro. Vrlo spremnim orkestrom dirigirao je Dian Tchobanov, naglasivši muzikalno sve glavne motive.
Pa kad je već riječ o svjetskoj "Giselle", znamo li da i mi imamo našu, skladatelja Bele Adamovića prema motivima Friedricha Ruckerta? Dakako da ne znamo jer je vilinsku priču "Jela" zagrebačka publika vidjela samo 1898. godine. I nikad više! A "Jela" je prvi hrvatski balet!