"Mala Frida", autorski projekt kojega u Žar ptici postavljaju redateljica Anica Tomić i dramaturginja te autorica teksta Jelena Kovačić u petak ima praizvedbu, prethodno planiranu za listopad morali su odgoditi zbog COVID-a.
Dvije autorice koje se profesionalno dobro razumiju i puno surađuju, privatno prijateljice, dugo su se namjeravale baviti Fridom Khalo, Anica Tomić i kćerku je, kazuje, nazvala imenom te meksičke slikarice.
"Jelenina privatna priča, kao i moja imaju dodirne točke s njom, bio je to dovoljan razlog, da sad ikonu postmodernizma pretvorimo u živi lik i to kao dijete. Kako se u kazalištu za djecu uvijek bavimo pozicijom djevojčica i često pričamo iz njihove fokalizacije odlučile smo vidjeti koji su procesi djetinjstva potrebni, te koja su osnaživanja i okolnosti nužna bez obzira na naše nedostatke, nepodršku i nerazumijevanje okoline, da unatoč svemu uspijemo. Svakako, njena priča ima onaj mitski, pomalo tragični kapital u kojem se svatko može prepoznati bez obzira na spol. Naravno u samom startu znale smo da se moramo baviti jednim detaljem koji će kao sinegdoha rastvoriti sve nepravde i nerazumijevanja s kojima će se kasnije sretati u životu. Kada ju je André Breton želio uvrstiti u nadrealistički krug rekla mu je: 'Ja nisam nadrealistica, nikada ne slikam svoje snove samo svoju stvarnost.'.", govori o začecima predstave redateljica.
Jelena Kovačić dalje pojašnjava: "Priča naše predstave inspirirana je životom Fride Kahlo i njenim fascinantnim stvaralaštvom koje je zapravo neodvojivo od njene životne priče. Frida je kao djevojčica oboljela od dječje paralize, i zapravo je još od djetinjstva znala što znači biti drugačiji, to je bio osnovni motiv, napraviti priču o djevojčici koja uči kako prihvatiti svoju drugačijost u kontekstu koji vrlo često nije podržavajući, jer iako joj neki na tom putu pomažu, mnogi joj i odmažu. U tom smislu motivi poput njene bolesti i svemu što je ona donijela, odnosa s roditeljima, ljubavi i prijateljstva sa životinjama, igra s njenom izmišljenom prijateljicom, kao i velika strast prema slikanju i bojama, motivi su koji korespondiraju s njenim životom, ali ovdje nije riječ o biografskoj drami, u konačnici priča koju naša predstava priča je fikcionalna. Za nas je ovo prije svega priča o hrabrosti da budemo ono što jesmo, da postanemo svjesni da život nije nešto što nam se događa, nego nešto što mi stvaramo. I da smo uvijek, ali uvijek, drugi među drugima, s koje god strane priče da se nađemo."
U predstavi koriste meksičku narodnu pjesmu "Flor de canela" te "No Soy de Aqui" Chavele Vargas. Zašto baš taj izbor, koje je njihovo značenje, njihova pozadina objašnjava Anica Tomić:
"Naš genijalni kompozitor Nenad Kovačić koji je s nama radio sve naše predstave i koji dijeli s nama filozofiju teatra, vrlo je jasno znao kad smo mu rekle koja je tema da ona ključna scena u kojoj se raspada integritet te jedne male djevojčice može iznijeti samo ona uspavanka koja kroz tugu ipak daje nadu. Kako dugo radimo zajedno, i kako nam glazba ne služi da ilustrira nego je uvijek lik, tako je i korištenje pjesama u našem slučaju postaje metajezik izvedbe."
Obzirom da se u cijeloj predstavi poigravaju sa španjolskim jezikom, htjeli da taj jezik u predstavu uđe i kroz glazbu, objašnjava Jelena Kovačić. Frida Kahlo u zrelim je godinama prijateljevala sa slavnom meksičkom pjevačicom Chavelom Vargas koja izvodi "No Soy de Aqui". Kovačić dodaje: " Ta pjesma na neki način zaokružuje cijelu predstavu i radi transfer u život odrasle Fride Kahlo. U njenim riječima prepoznale smo duh Fride Kahlo, a aranžman koji je napravio skladatelj Nenad Kovačić nosi posebnu snagu i pozitivnu energiju. I životna priča Chavele Vargas jednako je tako fascinantna i puna borbi i neodustajanja, tako da se na neki način u izvedbi te pjesme u predstavi te dvije nevjerojatne žene susreću na sceni u svojevrsnoj zajedničkoj borbi za slobodu i pravo na drugačijost. No osim te dvije spomenute pjesme u predstavi ima i jako puno originalne glazbe Nenada Kovačića, koja kako je Anica već spomenula figurira kao još jedan lik predstave."
Frida Kahlo postala je gotovo pa globalna ikona … Govori li nam to išta ili što nam to govori o vremenima u kojima živimo i poziciji žene?
"O poziciji žena se puno priča, deklarativno se je unosi u javni prostor ovisno o političkoj volji, potrebi ili pak trenutnom bodovanju vladajućih. Mišljenja sam da te vrste deklaracija duboko potkopavaju poziciju žene konstanto je stavljajući je u neku vrstu opreke u odnosu na nekog. Mislim da je važno kroz konkretno djelovanje mijenjati diskurse koji su patrijarhalni, i pritom mislim da je jedan veliki dio žena stalno u podržavajućem patrijarhatu kojeg prakticira nesvjesno, a usađen im je kao dio odgoja kojeg na nas prenose naše majke. Važno je da se kroz literaturu, kazalište, filmove, glazbu jasno i konkretno te pozicije približavaju i da se kroz dubinsko razumijevanje žena, ali i muškaraca nađe jedan zajednički put koji je empatičan, a ne deklaracija nekih ustavnih prava koja su nam navodno svima zajamčena. Jedan od tih puteva je i ovaj kojeg mi biramo radeći kazalište koje približava, raskrinkava, ali i pokazuje da se ljubav i poštovanje rađaju iz malih stvari i oprosta. I da unutar toga nije bitno kojeg ste spola, nego koliko vam je veliko i mekano srce.", komentira Anica Tomić.
Jelena Kovačić kaže: "Priča o Fridi Kahlo neodvojiva je od priče o poziciji žena, dakle od priče o patrijarhatu kojeg i dalje bez obzira na mnoge borbe hrabrih žena i dalje svakodnevno živimo. A sve hrabre žene nekada su bile djevojčice koje su zapravo već od najranijeg djetinjstava mijenjale svijet. Voljele bismo da kroz našu predstavu pokažemo današnjim djevojčicama, ali i dječacima da su oni dio promjene i da nastave tamo gdje su njihovi roditelji stali."