Glumica Natalija Đorđević svoj poziv živi punim intenzitetom i svakoj se roli prepušta u potpunosti, a iznimka nije ni glavna uloga Anđe u Gavellinoj hit-predstavi "Samci", čije se režije, uz Ninu Kleflin, uhvatio i slavni srpski glumac Bogdan Diklić i koja je, na prvu, očarala publiku. Svestrana glumica upečatljivog modnog stila, koja je na svjetla reflektora navikla od najranijeg djetinjstva, doslovno nikad ne miruje, uvijek pomiče granice i istražuje nešto novo. Osim u Gavelli, igra i u dva nezavisna kazališta, piše, već je uigrana ambasadorica Hrvatske u nagrađivanim promotivnim turističkim filmovima, svira klavir, ima nove projekte na francuskom koji tečno govori, a svojom monodramom koju izvodi više od 20 godina uskoro će proslaviti i tri desetljeća iznimne karijere. U intervjuu za Studio otkriva planove i projekte u kojima se tek želi okušati.
Nedavno je zagrebačku i bjelovarsku premijeru imala predstava "Samci" u kojoj imate glavnu ulogu. Kakva je vaša uloga i u čemu je posebnost ove predstave nastale kombinacijom dvaju djela velikog srpskog autora Gordana Mihića?
- U predstavi "Samci" koja spaja dvije Mihićeve jednočinke "Siroti mali hrčci" i "Gospodin foka" glumim glavnu žensku ulogu - Anđu. Kako je Mihić autor koji u svom rukopisu kao da nosi i Čehovljevu čežnju i kafkijanski apsurd, pa i onaj istančani, ironični humor, Anđi sam pristupila zbilja studiozno. Ona je svjetlo, pozitiva, ali nikako naivka, koja svojom čistom dušom obasjava ljude oko sebe ne pristajući na crnilo i bijedu koja je okružuje. Jasno joj je gdje živi i koliko je njena situacija beznadna, ali kod nje nema samosažaljenja, hipersenzibilna je i pokušava se izboriti za svoj dio neba. Moram priznati da sam se u Anđu zaljubila na prvo čitanje. Usred emocionalne i stvarne hladnoće koja je okružuje, jer ona nema novca za poplun, zato usred noći i proviruje u sobu nepoznatog susjeda, s nadom da će tu uz poplun pronaći i koju ljudsku riječ, prijateljstvo, pa možda i nešto više… Takav lik ima 50 slojeva ružičaste, jer njezin je izbor gledati na život kroz ružičaste naočale i drugima pokušati prenijeti barem malo te ljepote.
Kako su se na sceni stopila dva djela istog autora?
- Mnogo smo tijekom probi razgovarali i o samom Mihiću, uvijek nasmijanom gospodinu koji kao da je tu osobinu prenio na Anđu. Osim toga, u poznatoj ekranizaciji glumila ju je Neda Spasojević, i to mi je bila dodatna motivacija da dam sve od sebe. Moj je partner gospodin Foka, Bojan Navojec, koji spaja ove dvije jednočinke, jer pratimo i zbivanja na njegovu radnom mjestu, a hrpu činovnika, ministara i drugih "važnih ljudi" glume Bogdan Diklić, Andrej Dojkić, Ranko Zidarić i Domagoj Janković. Zla gazdarica je Jelena Miholjević. Ljepota i važnost ove predstave u tome je što uz mnoštvo suptilne komike progovara o usamljenosti, zidovima koji ljudi dižu oko sebe da se ne bi približili jedni drugima i potpunom nestanku empatije, dobrote i drugih zaboravljenih vrijednosti. Kao da je tekst pisan danas, a ne ‘70- ih.
Kako je raditi pod redateljskom palicom poznatog Bjelovarca Bogdana Diklića?
- Moram reći da smo imali dva redatelja, Diklića i Ninu Kleflin. S Ninom sam radila treći put i s njom je uvijek veliki užitak raditi, ona baš voli glumce, dok sam se s Bogdanom susrela prvi put. Odmah mi je pokazao jednu moju fotografiju i rekao: "Vidiš..., to je Anđa!" Imali smo zbilja zanimljive čitaće probe, razgovarali smo i o glumi općenito i, naravno, iščitavali tekst. Mislim da sam i od Nine i od Bogdana uzela najviše što sam mogla, i to se nekako posložilo. Bogdan nam je pristupao kao kolega trudeći se pomoći nam u svim nesigurnostima i dvojbama. Zanimljivo je bilo ostati nakon probe i slušati njegove glumačke dogodovštine iz zbilja bogate karijere. Nina je napravila filmske prelaske iz scene u scenu, imamo divnu glazbu i kostime, i sve se posložilo u tužno-duhoviti svijet "Samaca" osebujne atmosfere. Na zagrebačkoj premijeri reakcije publike su nas zapravo pomalo zatekle jer nismo očekivali baš toliko smijeha... ali on se ponovio i na reprizi i na premijeri u Bjelovaru, gdje je pljesak trajao tako dugo da smo jedva otišli doma. Veselim se svakoj idućoj izvedbi.
Uz Gavelline "Samce" prilično ste angažirani i oko predstava koje imate s nezavisnim kazalištima. U čemu ste sve trenutno i kako spajate različite uloge? Ima li neka za koju ste posebno vezani?
- Glumim u dva privatna kazališta. Planet art upravo je prije mjesec dana proslavio 20. rođendan, a tom prigodom odigrali smo Marko Torjanac i ja svečanu izvedbu naše predstave "Tko je ovdje lud" koja je na repertoaru već 15. godinu i ponovno je možete gledati u ožujku. Ona je i jedna od najnagrađivanijih komedija u regiji. A s Kazališnom družinom Lectirum surađujem već treću godinu i igramo urnebesnu komediju "Suparnice", u kojoj glumim sa Ksenijom Pajić i Mladenom Čuturom, i za nju smo dobili priznanje na Bobijevim danima smijeha, do ljeta nas čeka još mnoštvo gostovanja, ali i izvedba u Zagrebu.
Čini se kako vam je ovo godina kazališta, a upravo u kazalištu ste se i najviše ogolili kao osoba u svojoj, višestruko nagrađivanoj, monodrami "Potrošeni snovi". Hoće li biti i koja nova izvedba i koliko je katarzično ili pak iscjeljujuće pred publikom, iako u prenesenom značenju, rasprostrti dušu?
- Primjećujem da su monodrame nekako ponovno došle "u modu". Moja je na repertoaru od 2005. i zamislila sam da je igram dok budem mogla zapamtiti tekst. Dakle, do stote! Zaista nije vezana za moje godine, a nije ni tehnički zahtjevna, tako da mi za nju treba samo jedna fotelja i čaša pjenušca. Kako sam prvu profesionalnu predstavu odigrala 1997., približavaju mi se neke okrugle brojke i svakako je ubrzano obnavljam. Malo sam mijenjala tekst, ali što je najvažnije - emocije su ostale. Igram zaista čudesnu ženu, koja je istovremeno djevojčica i dama i mudrac. Svakako, previše knjiga je pročitala, previše zna. I po svemu odskače od svoje okoline. Ona je lik iz filma u boji koji živi u nijemom filmu. A biti sam na sceni velika je odgovornost, ali i sloboda. Budući da sviram klavir, često si glazbom pomognem u glumi. Otkad o svojoj monodrami mislim kao o svom solo jazz nastupu, puno mi je lakše. Znam koji su bitni punktovi, kuda trebam doći, ali si priuštim i malo improvizacije, ne toliko tekstovne koliko emocionalne. Jer to je zbilja vrtlog emocija koji se prelije na publiku i uvijek je zatekne. Vjerujem da su iskrene emocije ono što je drži na repertoaru više od dvadeset godina.
Uz knjigu kratkih priča radite li trenutno na nekom novom tekstu, novoj monodrami?
- Uvijek čitam nekoliko knjiga istovremeno, a trenutno proučavam i neke tekstove. Budući da tečno govorim francuski, osmislila sam nešto jako zanimljivo, ali o tome kad bude gotovo.
Kao izvrsna hrvatska ambasadorica predstavili ste se u turističkim projektima koje je režirao Herve Tirmarche. Nastavlja li se ta suradnja i dalje?
- Na moju sreću, da. Nastao je i treći film "Weekend Inspirations", u kojem ponovno glumimo Vanda Winter i ja, a već je dobio i nagradu na Zagreb Tourfilm Festivalu.
Među brojnim ulogama koje ste dosad odigrali, u kojima ste posebno uživali, koje su bile najveći izazov, a koje najbolje opisuju vas kao osobu?
- Nisam baš brojala, ali nakon 60-ak uloga prve mi na pamet padaju "Murlin Murlo" Nikolaja Koljade, papisa Ivana iz predstave "Top Girls", Alisa, u zadnje vrijeme beskrajno sam voljela svoju ulogu u predstavi "Naš razred", za koju sam dobila i važne nagrade. Ali, možda me najviše opisuje moja monodrama. U nju sam nekako ulila svu emocionalnu prtljagu, i dobru i lošu.
Na što ste najponosniji u karijeri, ali i životu?
- Zadala sam si vrlo rano zadatak da, kako god mi išlo u životu, ne postanem umišljena i neosjetljiva na tuđe probleme. Da me ljudi pamte po dobru.
Vaš je modni stil vrlo upečatljiv i jedinstven. Je li odjeća također svojevrsno građenje uloge, ponekad možda i štit i koji su komadi iz vašeg ormara vama najdragocjeniji?
- Vrlo rano počela sam nositi revije tako da u ormaru imam dosta dizajnerskih komada. Moda je umjetnost pa se na neki način smatram kolekcionarom. A tu su i moji šeširi koje zbilja volim, na primjer Stasha Hats, ali nosim ja sve. Prije sam puno više vremena provodila pred ormarom i zabavljala se kombinacijama, jer zbilja volim onu rečenicu "stil je čovjek", pa bih se stilizirala za svaki izlazak. Na faks sam tako odlazila u nekakvim instalacijama od tila i čizmama, a te sam polukrinoline sama radila, i to me beskrajno zabavljalo. Surađivala sam s puno dizajnera. Što se kostima tiče, jako su bitan faktor u izgradnji uloge. Imam sreću da u Gavelli naše kostime najčešće osmišljava Marita Ćopo, a ona nekako osjeti ulogu ponekad i prije glumaca.
Koje osobe smatrate svojim životnim uzorima?
- Pa svakako svoju mamu koja je do 49. godine napravila zavidnu novinarsku karijeru, a onda dobila tešku bolest s kojom se hrabro bori punih 27 godina.
Kako izgleda vaš uobičajeni dan izvan pozornice i kamera, i kako najradije provodite slobodno vrijeme?
- Najviše se razveselim činjenici da ne moram rano ustati, pijem kavu na balkonu, često sviram klavir, puno hodam, idem mami u dom, čitam... Ako mi dođe, pišem, sanjarim i brinem o svojoj orhideji koju sam davno dobila od Josipe Lisac.
Koje su vaše ambicije, planovi i želje za budućnost i u čemu biste se posebno željeli okušati?
- Voljela bih imati svoju emisiju ili bar podcast i češće biti pred kamerama jer sam na televiziji počela raditi sa šest godina, i to mi je zapravo prva ljubav. q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....