Nakon prošlogodišnje 21. sezone Festivala svjetskog kazališta, u sklopu koje je prikazana i predstava "Medejina djeca" Mila Raua, koja je izazvala burnu reakciju publike, sljedećeg tjedna Festival se vraća s četiri nova naslova s relevantnih europskih pozornica. Već prvoga dana na rasporedu ZKM-a je "Lacrima" renomirane francuske kazališne redateljice Caroline Guiela Nguyen, koja je dosad prikazana u Avignonu, Strasbourgu, Parizu, Münchenu, Londonu, Tokiju, Montréalu..."Sans tambour" autora Samuela Achachea igra tjedan dana kasnije u Gavelli, dok "Héritage" Cédrica Eeckhouta možete pogledati 23. rujna u Kerempuhu. Festival zatvara predstava "Il risveglio" čestog gosta Festivala - Pippa Delbona, koja igra 27. rujna u Gavelli.
Ususret otvaranju Festivala Ivica Buljan, njegov umjetnički ravnatelj, prokomentirao je spomenutu intenzivnu reakciju gledatelja na predstavu švicarskog kazališnog redatelja, a zatim nam je dao uvid u teme koje promišljaju predstave koje će uskoro zaigrati i na našim kazališnim daskama, u nastojanju da se stvori prostor za "razumijevanje različitosti".
* U sklopu prošlogodišnje sezone Festivala prikazana je predstava "Medejina djeca" Mila Raua, koja je obrađivala vrlo osjetljivu priču o majci koja je ubila vlastitu djecu, a materijal je crpila, među ostalim, iz stvarnog, belgijskog slučaja. Dio publike je reagirao napuštanjem predstave. Jeste li očekivali tako burnu reakciju?
- Takvu smo reakciju mogli očekivali i smatrati je legitimnim oblikom gledateljskog odgovora, jer Medejin čin ulazi u zonu nerazumljivog djelovanja. Tragedija je od Atene naovamo zamišljena kao javni susret s neizdržljivim. Njezina je etika izlaganje onome što bismo najradije potisnuli. Milo Rau radi u polju dokumentarnog teatra, gdje je svjedočenje dramaturška činjenica, a ne dekor. Današnjoj publici on apstraktnu poeziju i mit prikazuje pomiješane sa stvarnim slučajem djecoubojstva koji se dogodio u Belgiji. U takvom okviru nelagoda nije incident, nego humana reakcija.
* Smatrate li da bi i neka od predstava na ovogodišnjem programu mogla izazvati burne reakcije?
- Ako se držimo etosa da kazalište nije samo užitak, nego i javna odgovornost, onda reakcija nije neželjeni nusprodukt, nego mjera uključenosti. ‘Buđenje‘ Pippa Delbona izlaže osobnu ranjivost bez ironije, ‘Nasljeđe‘ otvara intimni, ponekad vrlo bolan, ali i duhovit obiteljski arhiv. ‘Sans Tambour‘ rastavlja glazbu do krajnjih elemenata, a ‘Lacrima‘ humanizira nevidljive aktere globalne proizvodnje. Ne tražimo skandal jer ga posvuda ima previše, nego prostor za razumijevanje različitosti.
* Kako piše Piccolo Teatro, "u predstavi ‘Il risveglio‘ Pippo Delbono postavlja čin usamljene pobune, vođen voljom za nastavkom života (...) čak i uz rizik suočavanja sa stvarnošću gorom od one od koje smo pobjegli". Riječ je, pišu, "o djelu o padovima i buđenjima, posvećenom onima koji su zaspali, a zatim se probudili, i onima koji to još nisu učinili". "Moraš plesati, plesati u svom ratu", poruka je redatelja.Je li "Il risveglio" antidot za apatiju i osjećaj nemoći, u kojima zapnu mnogi iscrpljeni kako društvenim bitkama (ratovi, pandemija...), tako i osobnim, intimnim porazima i bolima?
- Rekao bih da, ali ne kao sedativ, nego kao trening za osjetljivost. Delbono ne liječi publiku narativom uspjeha, nego nudi somatski, tjelesni otpor otupjelosti. ‘Pleši u svom ratu‘ znači pretvoriti vlastitu krhkost u ritam. To je blisko onome što Pina Bausch i Hannah Arendt nazivaju praksom, činom koji prekida zastoj, umor, očaj zbog ratova, velike krize. Dramaturgija padova i buđenja ne producira euforiju, nego izdržljivost. Gledatelj od Pippa uči kako se mala gesta kao dah, korak i pogled, suprotstavlja prevelikoj i otežaloj slici svijeta. Antidot je, dakle, etički i tjelesan.
* Predstava "Héritage" kroz priče redatelja i glumca Cédrica Eeckhouta i njegove majke, nekadašnje frizerke Jo Libertinaux, progovara o onome što starije generacije mlađima ostavljaju u nasljeđe. Što nam priče ove majke i njenoga sina mogu otkriti o odnosima s našim starijima i svemu dobrom i lošem što od njih dobivamo? Što nam poručuju Libertinaux i Eeckhout - što o svome identitetu možemo naučiti iz svojih korijena?
- Eeckhout i njegova majka pokazuju da identitet nije fiksirana esencija, nego dinamičan odnos. Majčina frizerska radnja funkcionira kao mjesto memorije, kao mala javna sfera u kojoj se prepliću klasna mobilnost, ženski rad i imaginariji ljepote. U teorijskom jeziku, to je i post-sjećanje,kako ga naziva Marianne Hirsch. Sin kroz majčine priče gradi vlastitu autobiografiju. Predstava nas uči da od starijih ne nasljeđujemo samo predmete i navike, nego i okvire percepcije, da je moguće njegovati nesavršen kontinuitet, prihvatiti i ono dobro i ono bolno, a svejedno iz toga stvoriti vlastiti glas. Iskustvo majke iz radničke klase nije fusnota sinova umjetničkog identiteta, već je ono supotpis.
* Kako stoji u najavi predstave "Sans Tambour", "pjesma izlazi iz ruševina, a glazbeni instrumenti iz otpada". Nasuprot slomu, ruševini, stalnoj dekonstrukciji, glazba je koja ustraje, obnavlja i gradi. Kakva je to posebna moć (Schumannove) glazbe, o kojoj progovara predstava Samuela Achachea?
- Achache doslovno gradi partituru iz ruševina. To je estetika spasenja i praksa ‘musicking‘ Christophera Smalla. Glazba je čin, zapravo proces zajednice, a ne samo kompozitorovo djelo. Schumann je ovdje ključan jer njegova forma u fragmentu, intermezzu, ludim skokovima afekta, već nosi logiku pucanja i ponovnog sastavljanja. Predstava nas uči da je glazba medij koji premošćuje rascjepe, iz disonance pravi suživot, iz mikroritma tijela stvara stabilizator osjećaja. Nije riječ o utjehi, već o gradnji, o tome da se iz onoga što je bilo odbačeno može načiniti zajednički zvuk. Uz sve, predstava je zabavna, na poseban, francuski način.
* O etičnosti modne industrije (prije svega uvjeta u kojima se odjeća proizvodi) danas se često raspravlja. Kreacije visoke mode promatramo s divljenjem, no priče pojedinih radnika koji na kreacijama neumorno rade manje su nam poznate. Što o njihovim snovima i patnjama, a što o društvu u kojem živimo otkriva "Lacrima"?
- Caroline Guiela Nguyen danas je možda svjetski najizazovnija autorica čiji teatar spaja filmsku montažu s dokumentarnom preciznošću i kolektivnim pripovijedanjem. Fokusira se na ‘nevidljive‘ živote i rad koji pokreće naše svakodnevice. Dolazak njezine predstave najuzbudljiviji je događaj ovogodišnjeg Festivala. Visoka moda često se gleda odozgo, ali odjevni predmeti, pogotovo luksuzne haljine, pamte ruke koje su ih šivale. ‘Lacrima‘ radi takvu inverziju pogleda. Umjesto brenda u prvi plan stavlja radnika, a umjesto modne piste prikazuje linije šavova. Time se rasvjetljava dvostruka istina našeg sustava. S jedne strane snovi o dostojanstvu rada, sigurnosti, ponosu, s druge nasilje globalnog lanca, prekarni sati, loši uvjeti, anonimnost. Etika predstave nije u optužnici, nego u humanizaciji. Gledatelj ulazi u mikrobiografije radnika iz Francuske i Indije koji su uložili sate i sate rada u fetišizirani objekt koji će biti rabljen samo nekoliko sati. Suza iz naslova nije sentiment, nego politička kap koja pada između kroja i etikete i traži da promijenimo način na koji kupujemo, govorimo i zamišljamo vrijednost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....