Postoje uloge koje pjevačica ne preuzima samo zato što joj pripadaju po glasu, nego zato što u njima mora susresti nešto od vlastite naravi ili, pak, nešto što joj je strano i nepoznato. Carmen, abeceda opernog mezzosopranskog faha, jedna je od takvih uloga. Na pozornici zagrebačkog HNK posljednjih godina susreću se dvije mlade mezzosopranistice, Sofija Petrović i Emilia Rukavina. Obje su već izgradile svoje mjesto u opernom repertoaru. Sofija Petrović, koju smo gledali kao Maddalenu u "Rigolettu", Amneris u "Aidi" i Juditu u "Juditi", ulogu Carmen već je ostvarila u Novosadskom pozorištu. Za Emiliju Rukavinu, poznatu zagrebačkoj publici po ulogama Amneris, Maddalene i Šarlote u "Wertheru", Carmen će koncem listopada biti debi.
Dana 23. listopada, u režiji Piera Francesca Maestrinija, u zagrebačkom HNK bit će premijera Bizetove opere iz 1875. u kojoj je glavna protagonistkinja jedna neukrotiva žena.
O Carmen i o susretu s njezinom neukrotivom prirodom te o njihovu dijeljenju iste pozornice razgovarali smo sa Sofijom Petrović i Emilijom Rukavinom.
Carmen je heroina koja više voli život nego muškarce. Svaki je muškarac zainteresira na nekoliko mjeseci, a onda utekne novom i u tom trenutku zanimljivijem. Njoj je, izgleda, najdraže ići ‘blizu Seville, kod prijatelja Lillasa Pastije, gdje pleše seguidillu pije manzanillu…‘
Sofija: Pa i muškarci su dio tog života, njezina slobodnog života koji toliko voli… Ja želim vjerovati da je ona samo žena velike unutarnje snage koja možda nije pronašla onog pravog koji ju je uspio zadržati. Ako bismo Carmen stavili u današnje vrijeme, nju bi za mene savršeno opisala jedna fraza iz serije ‘Sex and the City‘: ‘Maybe some women aren‘t meant to be tamed. Maybe they need to run free until they find someone just as wild to run with‘. (Možda neke žene nisu stvorene da budu ukroćene. Možda trebaju trčati slobodne dok ne pronađu nekoga jednako divljeg s kim će trčati.)
Carmen je, po meni, simbol onog strastvenog, sirovog, spontanog, slobodnog i neobuzdanog što postoji duboko u svakome od nas, bilo muškarcu ili ženi. Svi nekada poželimo pustiti s lanca onu Carmen u nama…
Emilia: Carmen je utjelovljenje feminističkog ideala. Ona zagovara toliki stupanj slobode u kretanju, mišljenju, govoru i općenito bivanju da je žene koje je vole smatraju idealom, dok one koje je ne podnose možda potajno žele dosegnuti tu razinu slobode, ali zbog životnih okolnosti ili vlastitih nesigurnosti u tome ne uspijevaju. Carmen živi život punim plućima, u svakom trenutku, i izgara u svakoj situaciji, bilo da vodi ljubav ili rat. Međutim, takav način života, koji možda najbolje pristaje toplijim krajevima i zemljama s puno sunca, poput Seville u Španjolskoj, može biti poprilično zamoran i kratkog vijeka.
Volim strast i smatram da nam je potrebna kako bismo se osjećali živima, kao ljudi od krvi i mesa. Ipak, s godinama sam naučila da takav temperament nije uvijek lako održiv u svakodnevnom životu. Strastveni izleti nam trebaju, ali ne moraju biti konstanta. Život je ipak utrka na duge staze, barem onakav kakav ja želim živjeti.
Ima li u vašoj osobnosti nešto od tog lika i što? Što ste o sebi naučili zahvaljujući Carmen? Da ste vi Carmen, što biste promijenili u libretu?
Sofija: Haha... Morala sam se nasmijati na ovo pitanje. Zapravo, mnogo toga pronalazim u sebi. Teško mi netko dugo drži pažnju, teško šutim, vrlo sam impulzivna, često radim stvari isključivo spontano, po osjećaju, nekada sam i kao muškarac, i fizički i energetski… Ali između ostalog, zar svako od nas nema u sebi Yin i Yang? Treba znati kako balansirati. Mnogo sam radila na sebi kako bih ukrotila ono divlje i kanalizirala ga na pravi način. Naravno, s godinama se svi mijenjamo jer nastojimo raditi na sebi da bismo se ljepše uklopili u ovo naše okruženje. A da sam ja Carmen, ono što bih promijenila je, naravno - kraj opere. Ona i Don José pobjegli bi i živjeli ‘happily ever after‘ s djecom i životinjama u nekoj prelijepoj kućici s baštom te putovali svijetom.
Emilia: Carmen postoji u svakoj ženi, pa tako i u meni. Mnogi prijatelji i kolege vide me u toj ulozi, a ja sam joj se dugo opirala jer ne volim biti kategorizirana, a upravo je Carmen lik kojeg je lako staviti u određene okvire. Mijenjam se kao osoba i sve manje prepoznajem Carmen kao dio svoje osobnosti. Želim, naravno, ostati strastvena i slobodna, ali sve više shvaćam da je unutarnji mir nešto neprocjenjivo. Koliko god život ispunjen uzbuđenjima i neobuzdanim strastima ponekad djelovao privlačno, dugoročno nas može iscrpiti, čak i kada se u tom trenutku osjećamo najživljima.
Ne bih mnogo mijenjala u libretu... Činjenica da je ‘Carmen‘ jedno od najizvođenijih opernih djela na svijetu govori sama za sebe. Ipak, možda bih dodatno razradila lik Micaële jer mi u samom libretu nedostaje njezine karakterizacije. Ponekad mi se čini da njezin lik nije dovoljno oslikan pa bih voljelda publika bolje upozna njezin unutarnji svijet. Također, voljela bih da je odnos Carmen i Toreadora pred kraj jače vidljiv, ali onda bi opera trajala zauvijek.
Carmen umire jer ne želi biti ničije vlasništvo. Sloboda žene u njezino vrijeme ima nasilnu granicu, a ima je, nažalost, često i u naše vrijeme. Smatrate li da je dugo taj lik bio promatran u percepciji publike kroz diskriminatorski ključ njezina porijekla?
Sofija: Ne znam je li opera bila diskriminirana zbog njezina porijekla ili zbog sadržaja koji nije pristajao tim vremenima. Nisam detaljno istraživala tu temu, ali smatram da su oba razloga vjerojatno pridonijela tome da je djelo bilo šok za tadašnju publiku.
Koliko je složeno kombinirati emocionalnu neobuzdanost lika i zahtjevnost čistoće pjevanja?
Sofija: Moram reći da ono sto čini ovu ulogu teškom je konstantna prisutnost na sceni, što pjevački, što interpretativno i energetski. Morate imati odličnu kondiciju i fizički i psihički. Carmen nije vokalno zahtjevna kao, na primjer, Amneris, Lady Macbeth ili Eboli, ali zahtijeva drukčiji pristup, tehniku pjevanja i davanja energije. Ono što je ovdje presudno za uspjeh doista je karizma pjevačice.
Emilia: Osobno ipak više naginjem zahtjevnosti i čistoći pjevanja jer mi je to kao umjetnici uvijek iznimno važno. Uvijek ću se više truditi osvojiti publiku svojim glasom, nego pokretima i vratolomijama na sceni! Znam da je Carmen upravo po tome specifična uloga i zato se iznimno trudim pronaći ravnotežu između vokalne preciznosti i emocionalne neobuzdanosti lika. Ipak, ljepota pjevanja i vjernost partituri za mene će uvijek imati prednost.
U ovoj produkciji imam sjajnog partnera Roka Radovana koji mi pomaže pomaknuti vlastite granice. Uz njega se osjećam slobodno u zajedničkim scenama i uvjerena sam da našoj publici strasti zasigurno neće nedostajati.
Posljednje dvije godine svjedoci smo dvije sjajne mlade mezzosopranistice na zagrebačkoj pozornici. ‘Podnosite‘ li jedna drugu, odnosno kako se slažete s obzirom na to da dijelite uloge u alternaciji?
Sofija: Kolege ne gledam kao konkurenciju, koliko god to nekima možda zvučalo čudno ili neistinito. Svatko od nas ima neki poseban dar koji je dobio rođenjem i svatko od nas ima jedinstven i neponovljiv glas, izgled i personality koji je na njemu da iskoristi. Netko će nekada imati više sreće od vas ili možda biti bolji u nečemu, nekome će se karijera dogoditi prije, a nekome kasnije. Svatko ima svoj put. I Emilia i ja imamo vrlo posebne i drugačije instrumente velikog raspona i svaka od nas na svoj način donosi uloge koje smo dijelile.
Emilia: Sjajno se slažemo! Sofija je divna kolegica i sve uvijek rješavamo dogovorom. Zdravo i dobro je imati kvalitetnu konkurenciju, iako smo glasovno različite, tu i tamo dijelimo i poneku ulogu. Često si pomažemo kada pokušavamo razraditi neku scenu i zajedno pronaći najbolje rješenje, što u vanjskim produkcijama nije uvijek slučaj. Takva je suradnja dragocjena, možemo mnogo naučiti jedna od druge. Hrvatska ima razloga biti ponosna na svoje mlade operne pjevače jer budućnost naše operne scene izgleda vrlo obećavajuće.
Što smatrate kvalitetom druge kolegice, a u čemu mislite da ste vi bolji?
Sofija: Ne znam zaista kako bih odgovorila na ovo pitanje jer, ponavljam, ne volim se uspoređivati s drugima. Emilia je nekoliko godina mlađa od mene pa možda unosi više svježine, entuzijazma i razigranosti, dok ja sebe vidim kao malo više na suprotnoj strani ponekad.
Emilia: Sofija ima veliki dramski glas i muzikalna je te je sposobna uhvatiti se ukoštac s dramatičnijim repertoarom. Cijenim njezinu umjetničku osobnost i način na koji pristupa ulogama. Što se mene tiče, rekla bih da su moje najveće kvalitete posvećenost vokalnoj liniji, čistoći pjevanja, ali i potreba da svaki lik psihološki što dublje istražim. Volim pronaći detalje koji liku daju ljudskost i čine ga uvjerljivim. Ne smatram da sam po nečemu bolja od Sofije, svaka od nas ima svoje kvalitete i vlastiti umjetnički identitet. Upravo je u tome ljepota našeg posla - istu ulogu možemo doživjeti i interpretirati na različite načine, a da pritom jedna drugoj ne oduzimamo prostor, nego ga obogaćujemo.
Hoćete li se zajedno sresti u ‘Salome‘ i ‘Hoffmanovim pričama‘?
Sofija: Nažalost, nećemo se sresti zbog mojih angažmana u Bruxellesu i Frankfurtu, ali sam sigurna da ćemo dijeliti u budućnosti još mnogo uloga, a možda i pjevati skupa u nekoj produkciji. Kolegama neka je sa srećom u dvjema novim premijerama.
Emilia: Iako smo obje mezzosopranistice, glasovno smo prilično različite i razvijamo se u različitim smjerovima. Moj trenutačni repertoar više odgovara punom lirskom mezzosopranu, dok Sofija trenutačno može pjevati i znatno dramatičnije uloge. Što se tiče Straussa, osobno se još ne bih upuštala u takav repertoar. S druge strane, ‘Hoffmannove priče‘ već dugo priželjkujem i jedva čekam ponovno pjevati ulogu u hlačama. To je uvijek zanimljivo glumačko iskustvo jer zahtijeva drukčiji pristup pokretu i scenskom identitetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....