U zagrebačkom HNK večeras će biti praizvedena nova drama jednog od naših vodećih dramatičara Tomislava Zajeca, "Nestajanje", a na scenu je postavlja redateljica Dora Ruždjak Podolski.
Dramski tekst "Nestajanje" Tomislava Zajeca, kako su najavili iz HNK, priča je o suvremenoj obitelji koja naoko djeluje skladno, no ispod površine se naziru pukotine koje polako otkrivaju što se dogodilo u prošlosti. Karlo (Krešimir Mikić), ugledni znanstvenik i uzoran suprug i otac, krije svoju pravu, predatorsku prirodu. Njegov krimen otkriva se kroz odnos s Markom (Marin Klišmanić), dječakom oštećenog sluha koji se polako pretvara u osobu koja nestaje.
"Nestajanje" je, kako tumači njezin autor, drama koja govori o dvije obitelji, jednoj koja je već dulje vremena zajedno i drugoj tek formiranoj te zajedničkoj tajni koja ih povezuje. Drama je to o odnosu predatora i njegove žrtve, i o tome koliko je osobne hrabrosti potrebno kako bismo se izborili protiv vlastitog nestajanja. Protagonist ove drame čitavo se vrijeme bori s traumom koju je zadobio još kao dijete i koju na neki način gotovo nehotice obnavlja. U tom trenutku započinje i njegova borba kroz koju polagano od onoga koji želi da ga nema postaje onaj koji shvaća da se jedino sam može izboriti za pravo na vlastiti život.
Što vas je potaknulo da pišete o tajnama koje skrivamo u sebi i društvenim i socijalnim maskama?
- Mislim da se zapravo u svakom svom dramskom tekstu, od studentske groteske John Smith princeza od Walesa pa sve do "Nestajanja" zapravo bavim upravo time što me sad pitate, i da je borba za vlastiti identitet ili ponekad i protiv njega, uvijek nekako u podlozi mojih komada. U "Nestajanju" je možda to otkrivanje ili bolje rečeno suočavanje s tajnom o sebi kod jednog lika i pokušaju da se zadrži socijalna maska kod drugog ipak ponešto drugačije jer je priča koja ih povezuje vremenski razvedena te mi je i sama struktura komada u kojoj se različita vremena isprepliću u zajedničkom "vremenu drame" zapravo bila jako poticajna za razmišljanje o tome koliko nas naše maske održavaju na životu i što se događa u trenutku kad nam ih netko skine, ili kad to odlučimo učiniti sami.
Tko su glavni likovi ove drame i što oni predstavljaju, koje osobine i tipove karaktera u društvu? Kako biste ih okarakterizirali?
- Dvojica protagonista predstavnici su akademske zajednice, jedan je respektabilni sveučilišni profesor, a drugi je mladi znanstvenik na početku svoje akademske karijere. Obojica se bave istim područjem znanosti, svaki iz svojih potreba i motiva. Oko njih gravitiraju drugi likovi, obitelji jednog i drugog, ali i jedan lik kojeg smatram provodnim likom u većini svojih tekstova, a to je lik svojevrsnog anđela ili sveznajućeg zaštitnika koji ovaj tekst neprimjetno izvodi iz prostora realiteta.
Kažu za vas da ste kroničar naše stvarnosti. Koliko ovaj tekst ima uporište u stvarnosti, vašem životu, ili životu ljudi oko vas, jesu li vas možda nadahnuli neki konkretni događaji ili ljudi, njihovi karakteri?
- Apsolutno jesu, iako ne znam bih li sebe zaista usudio nazvati kroničarom naše stvarnosti. Naime, stvarnost u mojim komadima uvijek je na neki način distorzirana, ako ništa drugo kroz prostor povremenog poetskog tretiranja same situacije. Nikad me nisu pretjerano zanimala doslovna prenošenja životnih okolnosti u prostor dramskog, za mene je drama uvijek u nekom prostoru između ili iza samog događaja. Ali u pravu ste, meni se čini da su neke od tema koje pokušavam otvoriti u "Nestajanju" najbliže stvarnosti od svega što sam do sada napisao. Možda se o njima ne može govoriti drugačije nego direktno. Tako da se ova drama dotiče i nekih aspekata naše političke situacije što je i za mene bila novost dok sam radio na tekstu, ali i sama centralna tema zlostavljanja zapravo je s moje strane zahtijevala i veliku pažnju i veliku blizinu, koja nije bila najugodnija. A vezano uz to koliko mog osobnog života ima u ovom tekstu, ima ga jako puno. Naime, sve svoje drame napisao sam iz sebe i one možda nisu kronike naše stvarnosti koliko su zapravo neki moj intimni dnevnik i kronike mog života ili nekih njegovih aspekata.
U ovoj drami govorite o poremećaju ličnosti, devijacijama, osjetljivim temama, zagrebli ste duboku u psihologiju. Kako ste se pripremali?
- Onoliko koliko sam u tom trenutku najbolje znao. Tekst je nastao gotovo u jednom dahu i nisam ga puno mijenjao od trenutka kad je završen, ali su pripreme za njega ostale u jednoj drugoj drami koja mi je poslužila kao vježbalište za "Nestajanje". Uz to, kao i uvijek jako puno sam čitao i istraživao dokumentarnu građu na tu temu, ali možda najveće pripreme ipak su bile kroz upoznavanje sa znanstvenom disciplinom kojom se bave oba protagonista, a to je geologija, činilo mi se da tu moram biti dosljedan i što pažljiviji. Radni naslov drame bio je "Korijenje", zemlja kao materijal istraživanja istovremeno je i konkretna i metaforična, a ja sam pokušao pokriti i jedan i drugi aspekt te teme na podjednak način. Osjetio sam da, tretiram li zemlju, korijenje i eroziju u drami poput simbola, te simbole moram opisati te se baviti njima i u prostoru takozvane stvarnosti. Zbog toga je na mom stolu bilo dosta knjiga iz geologije, što me u jednom trenutku prilično razveselilo, jer zapravo pokazuje koliko je sam proces pisanja zapravo nepredvidiv. No možda je najveća priprema u smislu u kojem govorite i to za čitav ansambl predstave uslijedila kroz radionicu koju je s nama vodila klinička psihologinja Iva Žegura te nam pritom svima pomogla za što točniji pristup samom materijalu.
Za ovaj ste tekst dobili i drugu nagradu "Marin Držić" za najbolje dramsko djelo u 2021. U obrazloženju stručnog povjerenstva stoji među ostalim kako njime pozivate i pojedince i širu društvenu zajednicu da svojim glasom razbiju zid šutnje, da prokažu i kazne zločince. Je li vam to doista bila namjera ili?
- Jako mi je teško govoriti o vlastitim tekstovima kao onima koji su nastajali s nekom namjerom ili predumišljajem. Zapravo, pišući "Nestajanje" nisam se uopće bavio time što bi tekst mogao ili morao učiniti. Ili kakvu će proizvesti reakciju. Mislim da je takvo razmišljanje u trenucima samog pisanja najbolji put u potpunu spisateljsku blokadu, jer se svaka takva namjera u samom tekstu vrlo lako može pretvoriti u pretencioznost ili dociranje, a to bih najmanje želio. Mislim da je najtočnija intencija svakog autora da donese svoju priču najbolje i najautentičnije što u tom trenutku može, a interpretacije je najbolje ostaviti drugima. Ako je interpretacija povjerenstva bila takva da ovaj tekst poziva na razbijanje zida šutnje, meni je vrlo drago da su oni takav poziv vidjeli u mojem tekstu. Za mene, "Nestajanje" je prije svega drama o suočavanju sa samim sobom, a onda i s onima koji su nam svojevoljno i okrutno pokušali oduzeti vlastito ja. Međutim, čak ni takva interpretacija teksta nije bila ona od koje sam krenuo u pisanje, nego sam je postao svjestan kad je tekst već bio završen.
Redateljica predstave Dora Ruždjak Podolski kaže da je ovo vaš najkompletniji tekst. Slažete li se s njom, što je to što ga čini drugačijim od prijašnjih?
- Zahvalan sam Dori ako ga je osjetila tako, složio bih se da je u smislu strukture ovo možda i najzahtjevniji tekst koji sam do sada napisao. Nikad nisam mislio da ću pisati tekst s tako jasnim rezovima unutar strukture, "Nestajanje" ima tri čina i to je možda jedina svjesna odluka koju sam donio prije početka pisanja. Osjetio sam da ova priča mora imati tri vrlo različita dijela. A ono po čemu ovaj tekst sasvim sigurno jest drugačiji je moje prepuštanje nekim vlastitim ranjivostima bez kojih tekst sasvim sigurno ne bi izgledao ovako kako izgleda. Kao što sam i rekao, u ovoj sam drami zapravo možda i ponajviše rješavao neka svoja osobna nestajanja, koja najvjerojatnije i nemaju toliko veze s temom koliko s generalnim tonom samog teksta.
Ovo vam nije prva suradnja s Dorom Ruždjak Podolski. Jeste li sudjelovali u stvaranju predstave i kako ste na koncu zadovoljni? Je li uspjela prenijeti bit vaše drame?
- Za pisca nema ljepše stvari nego kad se osjeća sigurno, a ja sam se unutar rada na ovoj predstavi osjećao upravo tako, potpuno sigurno i zaštićeno. Dora je redateljica čijim se instinktima zaista i bez pretjerivanja divim i kojoj iznimno vjerujem. Naravno da je to posljedica i činjenice da se i privatno i kao kazališni autori jako dobro poznajemo, međutim rekao bih da je kazališno razumijevanje između nas zapravo čvrsto, snažno i netaknuto od naše prve suradnje koja je bila sad već zaista davno. Nešto je predivno u tome kad se susretnu umjetnički karakteri koji su po svemu vrlo različiti, a opet se jako dobro razumiju, a čini mi se da je u tome i ključ naše dugogodišnje suradnje. S druge strane, Dorin veliki talent leži i u načinu na koji se bez ostataka predaje u radu s glumcima, diše s njima od prve probe pa sve do premijere, a često i nakon što predstava i izađe pred svoju publiku. A to se vidi i kroz ovaj rad na predstavi. Moja druga velika sreća je da je ansambl ove predstave sačinjen od redom velikih glumaca koji su od prvog trenutka štitili i njegovali ovaj tekst, što mi se do sada rijetko događalo na ovaj način, i na tome sam im zaista beskrajno zahvalan. Zbog svega toga i nisam često dolazio na probe, generalno mislim da je pisac koji je stalno prisutan na probama vlastitog teksta neka vrsta paničnog viška. S druge strane, Dora je nevjerojatno pažljivo i točno pročitala ovaj tekst, a onda s glumcima i svojim suradnicima učinila sve da "Nestajanje" dobije svoju najtočniju scensku sliku.