Otišao je još jedan tužni klaun hrvatskoga glumišta. Žarko Potočnjak nasmijavao je i rastuživao generacije gledatelja u svim medijima, no bio je, prije svega, karakteran kazališni glumac kadar da se fokusira na najsloženije likove kao na vlastite prijatelje. Često pišem o nominalizmu u umjetnosti, tako i ovdje već samo njegovo ime i prezime sadrže njegov put pa i, još preciznije, čak opisuju njegov lik i glas.
Krasila ga je upravo ritmika, dikcija i snaga jednog vrućeg potoka lave, ali i jednog žuborenja blagog proljetnog otapanja leda, imao je poput potočnica plave, žarke oči. Prirodno sklon autoironiji, najviše su mu odgovarale uloge inteligentnih buntovnika iz naroda, radije je bio mali negoli takozvani veliki čovjek, potencijalnu grandioznost svojega glasovnog aparata aktivirao je jedino za tugu. U komediji, u kojoj je bio nenadmašan, rabio je minus-postupak. Bilo je zapravo dovoljno da se pojavi na pozornici e da se gledatelji počnu smijati.
Žarko Potočnjak glumio je eto gotovo do svojih posljednjih dana, kako i priliči velikom glumcu, a koji je zapravo rijetko pribivao u ulogama protagonista. Uvijek kao kakav pomoćni radnik, buntovnik na nižim pozicijama, Potočnjak je kroz naše glumište prolazio kao prirodni autoritet oslobođen od volje za moć, povjerljiv, prijateljski raspoložen.
Pridonio je mnogo raznovrsnosti našega scenskog govora, kadar da poštuje standard i da ga osporova.
Rekli bismo, umro je integralan glumac našega jezika, kajkavac, pa i čakavac, koliko i štokavac, umro je jedan od posljednjih duhovitih interpretatora zagrebačkog slenga iz druge polovice dvadesetog stoljeća, nestala je jedna urbana ikona, zabavljač za teatarsku elitu i za široke televizijske mase podjednako, a ostat će u mislima generacija jučerašnje i današnje djece, koja su uživala ili će tek uživati u glasu što ga je dao mnogim likovima animiranih filmova.
Posljednje po čemu ću ga pamtiti jest glas koji je dao Šlepu, strpljivom protagonistu velecrtića "Auti", tri filma, zadnji je sinkronizirao 2017.