Nakon 20 godina HNK u Zagrebu ponovno ima svoju "Trnoružicu". Jedan od najljepših "bijelih baleta", drugi između "Labuđeg jezera" i "Orašara" u slavnom trolistu koji su zajednički stvarali koreograf Marius Petipa i skladatelj Pjotr Iljič Čajkovski, zadržao se na repertoaru do naših dana kao potvrda kvalitete glazbe i bezvremene ljepote klasičnog baleta. U Zagreb ga je stigao raditi kanadski koreograf Paul Chalmer, dugogodišnji baletni prvak Stuttgarta i Monte Carla, koji je proživio život plešući to djelo u raznim ulogama, počevši od paža u Nurejevljevoj koreografiji u Kanadskom nacionalnom baletu u Torontu do Princa Florimunda (originalno zvanoga Désiré) u raznim europskim produkcijama, sve dok se nije "skrasio" u Rimu, gdje kao slobodni umjetnik koreograf danas djeluje. Baš je prije 24 godine u Rimskoj operi i koreografirao balet "Trnoružica", što mu je bio temelj za rad na zagrebačkoj produkciji. Na suradnju je sada pozvao uglednu poljsku kostimografkinju i scenografkinju s helsinškom adresom Annu Kontek i ne manje važnog dizajnera svjetla same milanske Scale, Talijana Valerija Tiberija. Svi su zajedno ostvarili trosatnu čaroliju za pamćenje, nevjerojatnu raskoš i blještavilo kazališne produkcije kakvu Zagreb još nije vidio, a koja će zasigurno privući pozornost svjetske javnosti.
Autorskom se trojcu u pripremama predstave pridružio i stručnjak za ruske balete, rusko-američki dirigent Mikhail Agrest, koji je karijeru počeo upravo u sankpeterburškom Marijinskom kazalištu, gdje je ovo remek-djelo i praizvedeno 1890. Očekivano je na orkestar Zagrebačke opere prenio specifični stil muziciranja glazbe Čajkovskoga, specifične boje i fraziranja, kao što to proteklih sezona na opernim predstavama čini počasni šef dirigent Zagrebačke opere, Talijan Pier-Giorgio Morandi. Zagrebački balet predvođen još jednim Talijanom, Massimilianom Volpinijem, intenzivno iz predstave u predstavu umjetnički raste u vodeći srednjoeuropski ansambl. Nakon jesenje premijere "Orašara" u zahtjevnoj koreografiji Rudolfa Nurejeva, trupa je bila spremna za predstavu koja je čista nadogradnja tehnike akademskog klasičnog plesa koji je svojedobno u carskoj Rusiji stvorio Francuz Marius Petipa. Bajka o Trnoružici koju libretist i inicijator baleta, Ivan Aleksandrovič Vsevoložski, direktor ruskih carskih kazališta i kasnije muzeja Ermitaž, nominalno temelji na Charlesu Perraultu, čini tek okvir za niz solističkih i skupnih plesnih točaka, iskazivanje bravura u prkošenju sili teži solista i ansambla.
Sve što vidimo na sceni ustvari je vizualna interpretacija orkestralne glazbe; koreograf je u ovom slučaju i redatelj koji ciljano prolog i sva tri čina započinje orkestralnim stavcima "u mraku", sa spuštenim zastorom, želeći usmjeriti pozornost publike na ono što pokreće sve sastavnice ovog cjelovitog umjetničkog djela. Orkestar zagrebačke Opere s puno je odgovornosti i žara preuzeo tu dominantnu ulogu, pokazavši pod palicom znalca Agresta dodanu vrijednost u agogici, pjevnosti i žustrim tempima, gdje su osobito briljirali flauta, violina i harfa solo, tako važni za oblikovanje profinjenih lirskih plesnih figura. Ali svaki put kad se zastor otvori, publika ostaje frapirana kazališnom čarolijom koja mnoštvom boja i oblika donosi četiri slike koje zazivaju četiri godišnja doba, počevši od ljeta sve do proljeća, slaveći život kroz bezvremene klasične vrijednosti.
Pozornica vrvi slojevima koji stvaraju privid dubine, a svijet scenografije i kostima priziva stil 16. stoljeća, s time da završni čin s vjenčanjem donosi pomak od stotinu godina i oživljava estetiku Luja XIV., Kralja Sunca i začetnika plesa na koji se oslanja ruska baletna klasika. Anna Kontek učinila je golem posao; uz četiri scene dizajnirala je više od 300 kostima u koje se gotovo neprestano iza scene presvlači pedesetak plesača. To nisu samo predivni krojevi haljina (bezbroj klasičnih baletnih pački tj. tutua s korzetima i tilom) i odijela, nego i gomila ukrasa s vrpcama i kristalima koje su danonoćno izrađivale krojačke službe kazališta tjednima prije premijere u petak, 10. travnja 2026. To blještavilo i izražajnost dekora doslovno zasljepljuju, ali dobivaju puni smisao u plesnim interpretacijama baletana nadljudske čistoće pokreta i figura.
U drugom je činu u prizor lova ubačen stavak iz jednog drugog djela Čajkovskog, opere "Ivana Orleanska", kako bi originalni baletni dvorski plesovi dobili životni kontrast u narodnom "uzemljenju", a koreograf priliku za uvod elemenata ruskog kazačoka. Zato je trebalo drugdje malo skratiti balet kako se ne bi vremenski protegnuo unedogled (završetak predstave uz dvije stanke premašuje tri i pol sata!), pa su iz trećeg čina izbačeni plesovi drugih bajki, dok su zadržani tek "Mačak u čizmama" i "Plava ptica". Svaki plesač na sceni zaslužuje pažnju jer su svi jednako važni, sve do ljupkih paževa koje interpretira devetero najmlađih polaznika zagrebačke Škole za klasični balet.
U predstavi će se u raznim ulogama ispreplesti gomila raznih podjela plesača tako da su angažirani svi članovi ansambla uz mnoštvo vanjskih suradnika. Na premijeri u petak zablistalo je dvoje nacionalnih baletnih prvaka, Australka Natalia Kosovac kao Princeza Aurora i Portugalac Guilherme Gameiro Alves: ona je briljirala u nezamislivoj lakoći pokreta i elegancije ruku i nogu, a on je ostvario čvrstoću izraza uz neke od najuspjelijih skokova u karijeri. Treća uloga po važnosti je Vila jorgovana, svojevrsna voditeljica svih ceremonija i vladarica svjetla i ljubavi koju je bajkovito bestjelesno utjelovila Rumunjka Miruna Miciu.
U posljednjem je prizoru simboličkim činom zasjela na kraljevsko prijestolje raširivši svoja vilinska krila u stilu vilin konjica. Četvrta u nizu glavnih uloga je za dramaturgiju iznimno važna zla Vila Carabossa, koju je vrlo karakterno uvjerljivo i dopadljivo interpretirala Lucija Radić Pálinkó. Kao svojevrsni "deus ex machina" uletjela je na scenu na posebnom vozilu u obliku žene zmaja (nju je posebno kao skulpturu oblikovao Dražen Matijašević) i izazvala spontani pljesak pri prvom ulasku na scenu. U mnoštvu ostalih solista ispraćenih ovacijama prepoznaju se budući interpreti glavnih likova, a posebna moć produkcije je što će se u budućim izvedbama u raznim ulogama isprepletati protagonisti i epizodisti. Predstava je to dostojna milanske Scale, iz koje u utorak 14. travnja spremno kao gosti uskaču prvaci Nicoletta Mani i Timofej Andriashenko, kojima je zagrebački HNK nakon "Labuđeg jezera" i "Giselle" postao već drugi dom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....