Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja splitskog HNK, glumica međunarodne glumačke karijere koju je dijelom provela u SAD-u, nakon glazbenih predstava “Marlene Dietrich”, “Edith Piaf” i “Billie Holiday” koje je izvela u 20-ak zemalja i to na više jezika, na Splitskom ljetu predstavit će se programom posvećenom Jacquesu Brelu i Edith Piaf. Trećeg kolovoza u Meštrovićevom Kaštilcu s početkom u 21 sat nastupit će na glazbenoj večeri naslovljenoj “Ne ostavljaj me”.
- Pjevat ću Brelove pjesme “Ne me quitte pas” i “Amsterdam” i “Quand on n’a que l’amour’, a u dramskom dijelu govorit ću o životu Brelovom i na hrvatskom interpretirati njegovu poeziju. U drugom dijelu programa ispričat ću dirljivu priču o životu Edith Piaf i otpjevati njezine najpoznatije pjesme, “Milord”, “Non, je ne regrette rien”, “La vie en rose”… Gost večeri bit će Joško Koludrović na harmonici koji će i otpjevati “Et maintenant” Gilberta Becauda.
Ovaj program pjevala sam svojedobno u Lisinskom i dobila sam odlične kritike. Uvijek sam naročito željela pjevati “Amsterdam” koja je zaštitni znak Jacquesa Brela. Nadam se da ću je uspjeti izvesti na ovoj večeri - govori Prohaska čiji će se gost iznenađenja programu, pak, vratiti Aznavouru, što bi rekao Arsen Dedić u svojoj pjesmi.
Tatin komentar
Premda, reći će, njezini programi ne podilaze publici, široku publiku, međutim, uvijek zanima, izvanjsko, tjelesno.
- Još od dana kada sam prvi put izvela “Marlene Dietrich” do danas, prati me konstantna znatiželja ljudi o tome držim li se još uvijek dobro. I ponekad mi se čini da se od mene u najmanju ruku očekuje da do kraja života pazim na izgled kao Sofija Loren. Ako postoji ikakva tajna mladenačkog izgleda, ona je sigurno u mojem duhu, ja naime nikad nisam odrasla, vjerojatno i neću - svako malo dok govori šali se s vlaškim naglaskom i dijalektom koji je dio njezine predstave “Persone” u kojoj utjelovljuje žene iz mnogih hrvatskih krajeva, pa tako i one sa splitskog pazara.
- Iako sam odrastala s majkom i ocem u Rijeci, a ljeti tek bila u Splitu, Split je grad kojem sam pripadala. Nikada neću zaboraviti jutra djetinjstva kada sam s bakom iz splitskog predgrađa, Dujmovače, s karom i konjima išla na splitski pazar prodavati smokve i pome. Bilo je četiri ujutro, topot konja, svjetla grada, Split mi je tada izgledao kao San Francisco. Danas me mnoge žene na pazaru poznaju i moram priznati da mi je tu moja najveća slava… “nu naše glumice”.
Oslovljavaju me sa šinorinja, a vjerojatno svojem mladenačkom izgledu mogu zahvaliti činjenicu da sam prije desetak godina izašla u Slobodnoj Dalmaciji, a uz moju fotografiju stajalo je pitanje “Tko je mlada splitska glumica”. Moram priznati da se moj tata prilično iznervirao i izjavio da “ovi u Slobodnoj nisu normalni”. Ali danas ionako svaka balavica ima 50 godina… - govori glumica.
Njezin je tata bio pomorski kapetan, 40 godina je plovio po svim morima svijeta. - Vjerojatno mi je zato toliko bliska i izazovna Brelova pjesma “Amsterdam” koja govori o tom kruhu sa sedam kora, o usamljenosti i o moru bez kojega se ne može. Ponekad bi mama rekla da ima nekih problema koji bi u kući trebalo riješiti i da bi bilo dobro da se na neko vrijeme iskrca, a on bi malo šutio, malo gledao, a onda bi rekao: “Navigare necesse est” - više o karijeri i životu pisat će u svojoj autobiografiji koju priprema.
Uspješna godina
Nakon zagrebačkih godina glumačke karijere, Ksenija Prohaska dio je iste ostvarila u SAD-u. Njezin je povratak iz SAD- a 90-ih u Split bio okrunjen desecima nagrada za predstave “Marlene Dietrich”, “Tetovirana ruža”, “Filumena Marturano”, “Nosi nas rijeka”…
- Sve o čemu glumica sanja moglo bi se reći da sam igrala: od barunice Castelli u “Gospodi Glembajevima” preko Marthe iz “Tko se boji Virginije Woolf” do Klitemnestre u “Orestiji”, da samo nabrojim neke uloge - priča glumica, a jednim od najvećih uspjeha smatra činjenicu da je u 14 godina rada u splitskom HNK postala nacionalna prvakinja Drame. Posljednje je u matičnom kazalištu igrala u mjuziklu “Bambina”, prema glazbi Nene Belana i u režiji Krešimira Dolenčića, koji je vratio najširu splitsku publiku u kazalište.
- Prošla godina bila je izuzetno uspješna za mene, odigrala sam u Italiji na talijanskom “Billie Holiday”, na velikoj sceni D’Annunzio u Pescari. Bila sam počašćena sudjelovanjem na ljetnoj smotri najboljih glumaca Italije, a dva dana iza mene u istom je prostoru nastupio veliki glumac Giancarlo Giannini.
Uslijedila je “Marlene Dietrich” u Pragu na češkom te ponovno gostovanje “Billie Holiday” u Italiji. A onda je došla “Bambina”. 2020 pamtit ću po vrlo bolnom događaju; oprostila sam se od moje najbolje prijateljice Izabele Starčić iz Dubrovnika. Nakon tri decenije divnog prijateljstva, Izabela bi se sa svijetom opraštala kao i Brel: “Tužno je umrijeti u proljeće, ali nemojte plakati za mnom, želim da se veselite, smijete i da pjevate kada odem” - nastavlja razgovor.
Šofer po Dalmatini
I danas i u budućnosti želi se posvetiti radu na filmu.
- U ovom trenutku u mojem životu započinje razdoblje u kojem ću se posvetiti filmu, a što se teatra tiče, interesiraju me predstave na stranim jezicima. Želim raditi, osim na hrvatskom, i na stranim jezicima, kao što su engleski, španjolski, češki i talijanski. Radujem se svakom novom početku, svakom novom danu i jedino što sanjam je da ova strašna epidemija prođe, pa da opet mogu putovati i češće viđati svoju kćer koja s obitelji živi u Tallinnu u Estoniji.
Na koji način našoj glumici misli lutaju u dokono vrijeme?
- U dokono vrijeme mislim kako bih trebala srediti kuću, kako gubim vrijeme, kako toliko toga nisam napravila. Mnoge knjige nisam pročitala, a koliko je tek pjesama ima moram naučiti i otpjevati. Budući da toliko vozim po Dalmatini između Splita, Primoštena (gdje sam za karantene bila sa sestrom, nećakom i Sandrom), Rijeke i Zagreba, razmišljam da se prijavim za šofera Autotransa ili da ipak dalje glumim.
Pokušavam smanjiti broj gradova u kojima živim, ali ne mogu jer me srce uvijek vuče negdje drugdje. Još neko vrijeme ću ovako. Tko zna, možda ću nakon puno vremena smiriti na Tahitiju kao Marlon Brando. Bit će tada svejedno, ionako neću znati gdje sam. Na sceni sam hrabra i ne bojim se biti izgubljena i preplašena i ogoliti dušu, na sceni je lako živjeti i biti i poistovjetiti se s ljudima u publici.
U privatnom životu uvijek me razdire pitanje kako živjeti u sadašnjosti, i kako biti sretan. Meni je teško pronaći u životu čarobni štapić za sreću, a na sceni je puno lakše - zaključuje glumica koja igra u novom SF filmu “Creators” s Gerardom Depardieuom, ulogu dr. Ferrari.