Danima pumpana atmosfera u kazalištu i oko njega ususret premijeri Verdijeva "Rigoletta" 27. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pokazala su se srećom mjehurom od sapunice. Kako to već biva, tijekom pokusa, pa i nekih objavljenih fotografija, nestala je očekivana "senzacija" eksplicitnih seksi scena koje su trebale glumiti jedan razvratni dvor, čvorišno polazište tragedije obeščašćenih djevica i njihovih očajnih očeva koje je Verdi skladao prema drami "Kralj se zabavlja" Victora Hugoa. Da je ostalo ono što je bilo najavljivano, teško da bi pozornost bila usmjerena prema glazbenoj izvedbi, a svi bi pričali, zgražali se ili odobravali, hinjeni analni seks, silovanja i sve što uz to ide ne bi li se opera što više približila stvarnom životu. Ne bi. Jer, opera je iluzija života, kao i sve što se u kazališnoj kutiji zbiva, u protivnom bi se u dramskim predstavama moglo početi pucati i pravom artiljerijom, a ne ćorcima, pa koga dohvati, dohvati.
Ovaj zagrebački "Rigoletto" ostvaren je u suradnji sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora od kojeg su preuzeti scenografija, nacrti kostima i režija stanovitog Piera Francesca Maestrinija koja se tamo gleda u originalu. Možemo li zato našu sredinu proglasiti zaostalijom, u najmanju ruku ćudorednijom od slovenske ako smo tražili i dobili manje scenskog razvrata? Ne bih rekla. Uostalom, "Rigoletto" je kao jedan od najpopularnijih opernih naslova zacijelo uvršten i u obiteljsku pretplatu u koju, da je ostala razularena mariborska režija, mlađi od 15 godina ne bi imali pristupa. Ili...?
S obzirom na dvije ravnopravne postave, o glazbenoj izvedbi pod ravnanjem Piera Giorgia Morandija bit će još riječi. U prvoj su bili izvanredan interpret naslovnog lika Ljubomir Puškarić te u svakom pogledu besprijekorni Luciano Batinić, Ozren Bilušić i Sofija Petrović uz goste ne baš prikladnih dispozicija, preglasnog tenora Attalu Ayana i sopranistice dobre tehnike, ali bez glasovnoga sjaja Irine Dubrovskaye.
