U kratkom razdoblju dvije starije hrvatske opere ugledale su svjetla zagrebačkih pozornica.
Izgubljen pa pronađen "Amfitrion" Borisa Papandopula oživio je u zagrebačkom HNK 83 godine nakon praizvedbe, a "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca, najizvođenija hrvatska opera, dobio je novu inačicu u ZKL-u. Ako tome pribrojimo i bijenalsku praizvedbu opere "Lennon" Ive Josipovića, a sve skupa dogodilo se u malo više od mjesec dana, čini se da hrvatskoj operi u metropoli u ovome času baš cvjetaju ruže. Sve to, bez obzira na ishod, vrijednost izvedbi, zvuči zapanjujuće u kontekstu kulturoloških odrednica naše Hrvatske, koja ima pet nacionalnih kazališta, od kojih barem četiri imaju mogućnost baviti se operom. Preostaje pitanje svrhe projekata. A ona postavlja svoje pitanje: tko sve to gleda, za koga se ti projekti rade, koliko dugo opstaju? Moguće odgovore daju tri navedena naslova. U Papandopula je uložena silna mladenačka energija, ali ne i mentorski nužna prilagodba djela koje nitko od praizvedbe nije ni čuo ni vidio. I tko bi htio gledati i slušati operu koja traje tri sata? Nitko živ, osim ako nije u pitanju Wagner! Šteta, jer tradicija studentskih opernih ostvarenja do sada je imala mnogo boljih uradaka, a ova čak ni majstoru kakav je Papandopulo nije donijela korist.
S modernom operom "Lennon" stvari drukčije stoje. Iako bijenalska, iz čijeg je krila izvirilo u prošlosti nekoliko izvrsnih, a danas zaboravljenih djela, poput "Prazora" Rubena Radice ili "Crux dissimulata" Srećka Bradića, Josipovićeva opera ima šansi za opstanak. Ostane li u repertoaru, mogla bi već i naslovom privući mladu publiku, a šuška se i o mogućem odlasku djela preko granice.
I konačno, vječni "Ero", već stotinama i stotinama puta, i kod nas i preko granice igran, ovaj put u lutkarskom ruhu. Da je Gotovac živ, mislim da bi mu lutke kupile naklonost, kao i meni. Dobar znalac izvornika, redatelj Dolenčić, uz odlične suradnike Anu Tonković i skladatelja Mladena Tarbuka, napravio je pitku i vedru predstavu. Oblikovatelj lutaka, scenograf i kostimograf Patricio Alejandro Agüero napunio je scenu šarenilom, nisu izostali ni golemi brkovi, pa i skakutanje seoskih momaka koji podsjećaju na momke iz Leta 3, a zabavno štivo preuzelo je i odlične glumce, od kojih neki pomaknuto i pjevaju, poput Marine Kostelac i Željka Šestića. No, snimljene operne vokale u teškim dionicama preuzeli su mladi pjevači Roko Radovan i Darija Auguštan, po svemu sudeći novi ljubavni par Ere i Đule na velikoj sceni. Eto, kulturološka svrha hrvatske opere u malo je dana ispunjena. "Ero" u tom društvu ostaje nepobjediv, te moguć u drugom izvođačkom mediju. Tako je i u drugim većim, a opernim djelima mnogo bogatijim sredinama. Netko mora biti prvi!