Romina Tonković

Nova hrvatska glumačka zvijezda dolazi iz Rijeke i pred njom je velika karijera

Romina Tonković
 
 Marko Miscevic/Cropix
Mlada glumica, koju smo, osim na daskama, imali prilike gledati i na velikom platnu, u Rijeci upravo sprema predstavu “Opasne veze”


Glumica Romina Tonković nije iz one sorte zahtjevnih sugovornika – kakvim se često pokažu javne Ili manje javne ličnosti – koji vječno nešto propituju. Ne interesira ju kako su ispale fotografije. Ne zivka svaki dan kako bi doznala naslov intervjua. Uoči photo sessiona, ne zahtijeva šminkera, frizuru. Općenito, ne ostavlja dojam osobe koja želi opsesivno kontrolirati sadržaj koji će se o njoj i njezinom radu tiskati. I to je dobra stvar. Kako za nju, tako i za taj sadržaj.

Moguće da je to zbog toga što je s novinarima do sada imala pozitivna iskustva. A možda, možda ju samo i nije baš toliko briga. Na snimanju u Rijeci pojavila se u kožnom kaputu i ribarskoj kapi. Teški punk. Stajling koji idealno pristaje robusnoj, industrijskoj vizuri grada Rijeke, u kojemu je na audiciji u prosincu zaslužila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje je sada članica ansambla. Mlada glumica, koju smo, osim na daskama, imali prilike gledati i na velikom platnu, u Rijeci upravo sprema predstavu, “Opasne veze” u režiji Olje Lozice. Projekt je inspiriran filmskom adaptacijom romana "Opasne veze" francuskog redatelja Rogera Vadima, a predstava u režiji Olje Lozice, kako piše u najavama, “otvara svijet žudnji, ljubavnih obećanja i nasilja”. No, što su za Tonković “opasne veze”, kako bi sama najavila predstavu, čija je premijera, radi pandemije, ovih je dana najavljeno, odgođena za travanj?

image
Romina Tonković
Marko Miščević

- U predstavi se bavimo međusobnim odnosima i konceptom opasnih veza. Promišljamo koliko opasne one mogu biti. Jako mi je zanimljivo što to radimo s Oljom, ona je strašno inteligentna i zanimljiva redateljica, i puno sam od nje naučila u procesu pripreme predstave. A opasna veza za mene je kad nekome slijepo vjeruješ, toliko slijepo da ni ne primjećuješ da ti čini loše. Opasna veza je i emocionalna ucjena. No, najopasnije je kad daš nekom sebe cijelog, a na kraju ti taj netko zabije nož u leđa jer nisi bio dovoljno oprezan – govori glumica o predstavi. Dodaje kako smatra da je puno ljudi iskusilo “opasnu vezu” tijekom svog života te da će se mnogi moći poistovjetiti sa scenama u predstavi koja je, kako kaže, nabijena emocijama i radnjama.

Nakon završetka diplomskog studija “Gluma i mediji”, odnosno takozvane “Šerbedžijine glumačke škole”, tijekom koje smo je gledali u mnogim, pa i prilično uspješnim studentskim predstavama po Rijeci, Romina Tonković seli u Zagreb, gdje nastavlja graditi svoju glumačku karijeru, paralelno studirajući na ADU. Pamtimo je iz filma “F20” Arsena Ostojića, po zaboravljenom scenariju Hrvoja Sadarića, gdje je izvrsno odigrala glavnu ulogu uz kolegu Filipa Mayera. Arsen Ostojić, redatelj eklektičnog opusa i neuobičajene hrabrosti za hrvatsko filmsko podneblje, mladim je i relativno nepoznatim glumcima dao povjerenje koje su objeručke prihvatili i – nisu zakazali. Štoviše, njih dvoje su jedna od najjačih karika filma, a u svom eskapističkom i raskalašenom mladenačkom buntu sjajno se nadopunjuju. Kamera posebno voli Rominu Tonković, a da je zapažena, svjedoče i inozemni angažmani unazad dvije godine. Glumila je u nekoliko stranih produkcija, između ostalih i u britanskoj seriji “McMafija”, danskom filmu „The Guardian angel“ i švedskom filmu „Dag for Dag“. Sve angažmane je, kaže, dobila putem audicija. Za ulogu u filmu “Ribanje i ribarsko prigovaranje” Milana Trenca, pak, preporučio ju je njezin profesor Rade Šerbedžija (u filmu glumi Hektorovića), koji je nagovorio Trenca da dođe pogledati jednu od njezinih predstava. Tako je Tonković, uz kolegicu Galu Nikolić, uspješno odigrala ulogu hvarske djevojke.

- Imao sam u početku rezerve može li glumiti hvarsku djevojku. No, ona je bila samouvjerena, rekla je da je glumcima posao da uče dijalekte. Kad je progovorila, sve su se moje sumnje raspršile. I njezin šarm i ljepota dali su dušu filmu – rekao je o njezinoj ulozi u filmu Milan Trenc. Bilo je to zadnje filmsko snimanje za Rominu Tonković – barem ono za koje mi znamo – a filmska je industrija, kako znamo, zbog nevolje s korona virusom u 2020. godini stavljena “na čekanje”.

- Industrija se sada malo pokrenula. Ja jako volim raditi na filmu i to mi je velika strast. Kao i kazalište, i film ima svoju uzbudljivu notu, a posebno se to odnosi na činjenicu da scene koje se snimaju na filmu često nisu skroz uvježbane, pa ima tih wow momenata, u kojima sam sebe iznenadiš. Ma, događa se to i u kazalištu, ali na drugačiji način. U kazalištu svaki dan uvježbavaš, i predivno je kada nakon desete izvedbe isto imaš taj wow efekt, pa skužiš, wow, nešto novo se dogodilo. Uzbuđenje je također tu, ali u filmu je ono nekako trajnije. Film ostaje. Snimio si ga, i zauvijek je tu negdje, dok predstave imaju rok trajanja – komentira glumica pa nastavlja o tome kako smatra da su oba iskustva predivna. I film i kazalište, uvjerena je, jednostavno moraju postojati u društvu. Tonković smatra kako oplemenjuju narod, a što je narod bez kulture, pita se retorički? To je mrtav narod, odgovara sama sebi.

image
Romina Tonković
 
Marko Miscevic/Cropix

Govoreći o domaćoj inačici pokreta “Me Too”, koji je pod egidom “Nisam tražila” uzburkao duhove domaće javnosti i koji je, baš kao i u Americi, krenuo iz glumačkih krugova, da bi se proširio na sve ostale sfere društva, u kojima se o spolnom nasilju sada napokon konkretno i otvoreno govori, Tonković napominje kako nije slučajnost da su duha iz boce pustile upravo – glumice.

- Glumci su javne osobe i puno im je lakše u javnosti potaknuti neku vrstu rasprave. Javna osoba će se prije uhvatiti u koštac s tako nečim, jer živimo u društvu u kojemu najčešće samo javne ličnosti imaju pristup javnom prostoru. Zbog toga me ne čudi da je stvar i kod nas, i u Americi, krenula upravo iz tih krugova – komentira glumica pa navodi kako je, čitajući potresna svjedočanstva na Facebook stranicama “Nisam tražila”, i sama prepoznavala određene profesore i kolegice s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je završila magisterij.

- Čak mi nije nevjerojatno da se to sada događa, no smatram lošim da se događa upravo na ovaj način, u javnosti. Teško mi je što se takve stvari ne mogu rješavati čim se dogode, kako zbog straha, tako i zbog nepostojanja struktura koje bi se s time trebale izboriti. Nevjerojatno mi je da na faksu nemamo psihološku pomoć, ne samo mi, nego i na drugim fakultetima. Netko mlad ne može znati kako da se uhvati u koštac s takvim situacijama, kako da podnese prijave, kome da se obrati i kako da se ponaša – smatra glumica koja, kako kaže, tijekom svog studija na ADU nije imala takvih iskustava, iako je tijekom svog rada u industriji doživljavala seksističke komentare. Za reakciju dekanice ADU Franke Perković, koja je ubrzo nakon što je inicijativa “Nisam tražila” zaokupila javni prostor pokrenula internu istragu na svom fakultetu, Tonković ima samo riječi hvale.

- Mislim da je genijalno kako se brzo krenula boriti s time, i kako se nosi sa svim situacijama koje su uslijedile. Potaknula je i ostale fakultete da se sada bave time, i mislim da je sada najbitnije da sve ovo ne utihne. Ako se sve bude zaboravilo kada se prašina slegne, to će biti loše. Ako ne dođe do procesa i do konkretnih rezultata, odnosno kazni, to će biti strašno demotivirajuće za sve one koji žele prijavljivati seksualno uznemiravanje u budućnosti – uvjerena je glumica koja napominje da živimo u “društvu spektakla”. To je brine jer, kako kaže, mi se kao društvo hranimo spektaklima i dakako da nam je zanimljivo pratiti istupe glumica po tom pitanju, no što ako nakon spektakla stvari ostanu iste?
- Nažalost, mislim da sui dalje sve mogućnosti otvorene, pa tako i ona da se na sve zaboravi. Kako nas je povijest tretirala do sad, ne mogu a da ne ostavim tu mogućnost otvorenom. Sve ovisi o tome tko će se i na koji način dalje nastaviti baviti tom iznimno važnom društvenom problematikom – govori glumica koja Rijeku, nakon dvije godine odsustva, i dalje smatra sjajnim gradom za život.

- Kao i svaki grad, i Rijeka se promijenila unazad dvije godine. Kao i u Zagrebu, zbog karantene su oživjeli gradski parkovi i izletišta u blizini grada. Sada u koroni, sve je nekako drugačije. Kada sam slobodna, odem s prijateljima planinariti na Učku, ili odemo do Fužina. Uglavnom se motamo po prirodi. To je možda i najpozitivnija stvar kod cijele ove priče s koronavirusom – komentira Tonković s kojom dalje razgovaramo o neugodnim pojavama u društvu, posebno s obzirom na srednjoeuropski kontekst u kojemu bujaju desničarske, mizogine I ksenofobne tendencije. Osvrćemo se na slučaj Poljske koja je gotovo u potpunosti zabranila abortus. Istovremeno, u hrvatskom Saboru zastupnik Hrvoje Zekanović sakuplja potpise ne bi li u hrvatsko društvo pokušao progurati iste vrijednosti. Kako se dogodi, uopće, da slične inicijative u pravilu dolaze upravo iz redova – muškaraca?

- Nije to ništa novo. Otkako smo u patrijarhatu, prava žena su uskraćena. Mi smo odgajane da mislimo kako nismo sposobne za ništa drugo osim čišćenja, kuhanja i rađanja. Od trenutka kada je muškarac stekao pravo da piše zakone, on vrši supresiju nad ženama. Ne bi me čudilo da u skorijoj budućnosti nekom od tih zaostalih zlotvora padne na pamet da se bori protiv pretjeranog masturbiranja, kao što su u viktorijanskom dobu u Europi i Americi borili protiv žena i djevojki koje su pokazivale pretjerano zanimanje za spolnost. I to se I dalje događa, u nekim selima u Africi gdje zbog mitologije i dalje prakticiraju taj sadizam. Imajući sve to u vidu, pitam se čemu taj konstantni napad na žensku spolnost? Rekla bih da je to zbog straha od iste. Žene su sposobne za puno toga, no stoljećima su zlostavljane. Oduzeti ljudskom biću pravo da određuje što želi činiti sa svojim tijelom je zločin – uvjerena je glumica koja ima i pitanje za sve one koji bi kontrolirali što će žene sa svojim tijelima.

- Zašto se ne borite za zakon o javnoj kastraciji seksualnih predatora? Vjerujem da, kada bi došlo do toga, da bi društvo to ocijenilo barbarskim, tvrdeći da smo mi kao ljudska rasa napredovali daleko od takvog kažnjavanja. No, jesmo li? - pita se glumica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. veljača 2021 14:01