Tea Matanović, mlada spisateljica iz Zagreba, osvojila je za svoju dramu “Sol na rane” nagradu za najbolji tekst Festivala internacionalnog studentskog teatra (FIST) u Beogradu i prema njemu se producira predstava koja će otvoriti njegovo ovogodišnje, 14. izdanje.
“Tekst će doživjeti premijeru u Zvezdara teatru u Beogradu i svečano otvoriti festival 10. svibnja. Režirat će ga Rastislav Ćopić, uz dramaturginju Ninu Plavanjac i producenticu Ikoniju Jeftić, a glumačka je podjela u tijeku. Za svaki dramski rukopis veliki je test pobijediti u međunarodnom natječaju, a za rukopis iz Hrvatske još je veći test što će imati prilike (za)igrati u susjednoj Srbiji gdje nema jezične barijere i gdje je kazališna publika još i veća”, kaže Tea Matanović.
“Manifestacija je zapravo prva i jedina platforma na kojoj mladi, većinom neafirmirani umjetnici iz ovoga dijela Europe imaju priliku predstaviti svoj talent i svoju teatarsku praksu. Ove su godine pristigli rukopisi iz Slovenije, Makedonije, Srbije i Hrvatske, autora koji su još uvijek na studiju, bilo preddiplomskom, bilo diplomskom”, objašnjava.
Tu njezinu dramu, a i cio njezin rad, opširno sam prikazao ne tako davno u Jutarnjem listu. Ukratko, Tea Matanović je, uz još neke mlade, nova nada našega dramskog pisma, a njezin talent najradije bih usporedio s talentom Dina Pešuta, trenutačno prvoga među tim mladima.
Tea Matanović
Nezadovoljna je, dakako, odnosom institucionalnog teatra prema piscima, ne jedino mladima:
“Sklona sam kazališnoj estetici koja razara, negira, odbacuje, rekonfigurira, koja nije ničemu i nikomu vjerna, posebice etabliranim odnosima unutar same izvedbe, pa razumijem taj moment namjernog zatvaranja očiju pred književnosti. Jer, ona sama već dugo nije nužna za kazališna ostvarenja, niti je raspisani tekst kao takav potreban za izvedbu. S druge strane, ne možemo reći da je naše kazalište esencija hrabrih, inovativnih istraživanja u kojima se negira tradicija dramskog teatra. Naše je mainstream kazalište, grubo ću generalizirati jer iznimke postoje, intelektualno lijeno, više depresivno nego bezidejno, odviše mimetičko pod loše skrojenom krinkom fizičkog teatra, prožeto kreativnom letargijom u kojoj je jasno kao dan da su stvaratelji prestali hraniti umjetnost u sebi. Produkcije su postale tek zanatske odrade za honorar. Bit je kazališta u procesu, istraživanju, razmjeni, propitkivanju, a ne u finalnom produktu. Ekološki smo osviješteni, ali umjesto plastike recikliramo već viđeno”.