Prošlotjedni doživljaj Osteremeierove režije Ibsenova “Neprijatelja naroda” ostavio je traga na mojoj percepciji domaćega terena. Kao i lani, uostalom. Fascinirali su me posvećeni, jaki, duboko koncentrirani glumci berlinskog Schaubühnea, savršene tehnike, zapravo opušteni, koji odmah počinju snažno, ali i jednako toliko suzdržano, postupno se mijenjajuću cijelim svojim tijelom.
Ove naše zagrebačke glumce kao da bi gotovo redom sve valjalo nakon ljetne stanke poslati na kakav tečaj obnove, ne duhovne, nego li disaone. Gotovo kao da su svi zaboravili uzimati zrak, pa su im uloge “presječene“ jednim neugođenim nadvikivanjem. Možda da im se organizira odlazak na trudnički tečaj (za one koji su ga eventualno prošli, da ponove), ondje se fakat može prodisati, ili da se pođe na kakvu jogu s preporađanjem…
Gdje je kontrola
Mladi glumci i glumice danas gotovo odreda ne znaju uzeti zrak, a kamoli da umiju kontrolirati njegovo dotjecanje. Naš se organizam uglavnom sastoji od vode. Poput smo kapljica i vibriramo skladno ako smo skladni. A neskladni smo ako ne dišemo kako valja. Znači, nahvalio sam dosad dovoljno Tenu Nemet Brankov da je prezentna, da ima duha, da se vidi kako na sceni “oživi“ te je upozorio na izgovor. A sad taj posljednji korak, koji se na ADU možda podučava, ali ne i poduči, da se prodiše cijelim tijelom, ne iz trbuha, nego li iz pete. Cijela njena generacija, generacije prije, generacije poslije, zaboravile su disati. Potrošit će uzalud glas, i talent, u nadvikivanju, ako, kao i drugi, barem ne osvijesti problem. Gluma, poput života, nije sprint, nego li maraton. Ovdje dakle “leti u prazno” u ulozi depresivne Tatjane, jer ne daje dovoljno snage i postojane energije.
Umorili su me dakle “Malograđani” Maksima Gorkoga u Gavelli, u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleštine. Umorio me, uz ovakvu prezentaciju, i prijevod Milana Đokovića, čak me umorilo i vjerujem inače neloše svjetlo Slavka Stolnika.
Predstava traje, uz jednu stanku, 130 minuta i ne daje rezultata. Znači, doživljaj jedne klasične drame, zapravo komedije, o takozvanom malome čovjeku kao praznome subjektu ružnoće svijeta i kao objektu manipulacije, dakako, ovdje nije sjeo ni u kakvo doba, ni u kakvo vrijeme. Ne znam zašto, ali nisu se elementi stopili. Neujednačena, nekako hladna i rekao bih kao iznuđena gluma ispala je nakošena onoliko koliko je namjerno nakošena scenografija Lorenza Bancija, ploha za igru (po kojoj su nakrivljeni i stolci), tako da se akteri po njoj otežano kreću, kližu i padaju…
Po strani vise bezvremenski bijela okomito rasječena platna, tekstilne imitacije “ulica” i sve zajedno djeluje aseptično, i kostimi Marite Ćopo, koji su uglavnom lijepi i ne znam što bih pridodao. Glazba Ljupča Konstantinova počesto se javlja kao kakav žalostan preludij, ali nakon kojega nema poante. Igra se dakle u simbolički zamišljenom prostoru, gdje na koncu, kao realizirana metafora, stane vijati propuh koji nosi sve prnje ovoga malog svijeta, šarene i besmislene, a i gluma jest eto jednako šarena i jednako lišena smisla.
Teški pijanac
Primjerice, Ranko Zidarić. Igra Tetereva, teškog pijanca, dešperatnog cinika, bezvoljna grubijana, inteligentna, a opet glupa i pritom se svaki put prikaže kao iz novoga filma. U nekom trenutku i ne pokušava glumiti, nego je “zatečen situacijom”, u sljedećoj situaciji glumi da glumi, u trećoj, rekao bih zbilja važnoj, graničnoj situaciji zaista glumi ali se predstavlja kao da ne, u sljedećoj jednostavno šmira, a u dvije-tri scene prestaje raditi bilo što i te su najbolje. Pritom možda svega nekoliko puta ozbiljno uzme zalihu kisika.
Primjerice, Boris Svrtan u glavnoj ulozi imućnog malograđanina Besemjonova izvrsno opet diše (eto!), ali uloga mu se nadaje kao energičan diplomski ispit s naglaskom na pravilan scenski govor. Primjerice, Bojana Gregorić Vejzović igra kuharicu Stepanidu tako da ti odmah mora biti jasno da ona nije za uloge kuharica i sluškinja. Jednostavno, ne može ni glavu držati kao sluškinja. Najviše mi se svidio Živko Anočić kao bivši student Petar. Ali opet kao samostalna pojava, nevezan uz možebitnu tmurnu ideju predstave, budući da je za nju odviše, formulirat ću tako, i mio i drag. Znači, Anočić je opet “na konju” kao glumac, kao u doba kad sam ga hvalio kao početnika.
Eto, ni on nije još dokraja prodisao, ali tu je, na koračić…