Piše Tomislav Čadež

O Petri Cicvarić javljaju mi se jedino misli hvale. Vjerujem glumcima koji pišu, a osobito glumicama

Tri i pol sestre

 Gradsko kazalište Vinkovci, promo
Optimistično je gledati četiri mlade glumice kako malko nervozno, ali nimalo provincijski, igraju jedan nepretenciozan obiteljski komad

Karlovački Zorin Dom i vinkovačko Gradsko kazalište Joza Ivakić dali su uspjelu predstavu po domaćem tekstu, "Tri i pol sestre".

O autorici, Petri Cicvarić (Osijek, 1986.), javljaju mi se jedino misli hvale. Prije svega, vjerujem glumcima koji pišu, a osobito glumicama. Nekad bi se u karlovačkoj povjesnici ovakav događaj smatrao znamenitim - da se pojavila jedna mlada žena koja piše duhovite dramske tekstove, u kojima uspjelo glumi, i da to nije samo prolazna faza, nego li jedan trajan obrt. Napisala je u šest-sedam godina, otkako je u karlovačkom ansamblu, pola tuceta izvedenih tekstova za djecu, osvojivši ugledne nagrade, a sad uspijeva eto jednako vjerodostojno pisati i za takozvanu odraslu publiku. Njezina duhovita drama "Semafor", koja se bavi autizmom, najbolji je nov tekst što sam ga posljednjih godina vidio u tom formatu, a ova komedijica "Tri i pol sestre" jest eto šarmantna. U stvari, radnja je dovoljno privlačna da se još dublje razigra. S druge strane, veseli što nema praznih dijaloga i neglumačkih situacija, pa se karakteri četiri sestre (jedne usvojene) formiraju kroz radnju, stanja, a ne putem brbljanja, što sve podupire i jednostavna, energična režija Peđe Gvozdića. Važnu ulogu igraju i kostimi Morane Petrović, namjerno plakatni, monokromatski, a opet, s vremenom se ustanovi, posve u skladu s osobinama koje svaka od sestara otkriva. Znači, jesu one odjevene kao Teletubbiesi, ali to je namjerno, pa prolazi, kao i malko ubrzana gluma, ovdje na premijeri donekle pomućena ipak pretjeranom nervozom akterica. Bilo kako bilo, priča koja se pred nama razvija teče prirodno, sjećanja što prodiru u svijest likova dopiru do nas također logično. Autorici dakle dajemo forcu jer ima dara za stvaranje dramskih situacija i za postupno građenje lika kroz radnju. Ne moramo odmah znati kakav je tko, a opet naslutiti možemo, na toj tankoj žici nije lako plesati... Producentski kazano, tekst bi trebalo još malko raspisati, tako da predstava traje sat i 25 minuta umjesto sat i deset. Toliki je njezin stvaran potencijal.

image

Tri i pol sestre, predstava

Optimistično je dakle gledati četiri mlade glumice na pozornici nekad slavnog gradića ilirskog kako malko nervozno, ali nimalo provincijski, igraju jedan nepretenciozan obiteljski komad. Kao Karlovčanin, domaćin, prednost u recenziji dajem gošćama iz Vinkovaca. Matea Marušić igra drugu najmlađu sestru, Mirtu, zapanjujuće promišljeno, s nevjerojatnim osjećajem za tajming za toliko mladu osobu, još veoma komično, tako da svojom hinjenom pomućenošću, koja doista djeluje da je stvarna, prva zavede publiku k izvođenju. Najstariju sestru, Melitu, isto izvrsno igra Martina Stjepanović. U priči i režiji njoj je isprva dano najmanje prostora, ona najviše šuti, a cijela ta dramaturgija iznosi je u prvi plan kad daje završni svoj monolog, jednu zbilja lijepu, čak i potresnu partiju. Najmlađu sestru, Moranu, Lovorka Trdin igra kao prirodno odviše hiperaktivnu i potisnuto infantilnu personu, a ta njezina pretjerana silina daje radnji jedan potreban iščašen ton. Daliju, drugu po starosti sestru, Petra Cicvarić igra iz moje perspektive vrlo uvjerljivo. Nalazi se u pirandelovskoj poziciji da igra vlastiti lik, odnosno i sebe kao drugu, i drugu kao sebe, još to sve skupa režira njezin suprug, pa je bilo neminovno da se iznađe kakva ludost da cijela stvar ne dođe u pitanje. Ovdje je njezina Dalija gotovo neprestano neurotično raširenih nogu, još ukočenih. Sjajan i izvrsno realiziran glumački zadatak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. svibanj 2022 11:11