Kolektiv Igralke su Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, mlade glumice koje su se upoznale na studiju Gluma i mediji riječke Akademije primjenjenih umjetnosti. Povezali su ih zajednički interesi i vizija kazališta kakvo žele stvarati te su, na poticaj i uz podršku svojih profesora Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, s kojima su stekle iskustva rada u različitim segmentima kazališne producije, odlučile osnovati vlastitu kazališnu trupu u Rijeci.
Igralke je slovenska riječ za glumice, koju su odabrale zbog drugačijih konotacija od onih koje nosi hrvatska varijanta. Glumica može imati i pejorativno značenje, gdje označava ženu koja se pratvara, preuveličava, onu koja nije iskrena, manupulativna je... Igralka u korijenu ima igru, a gluma i jest igra, prije nego pretvaranje da si neka druga osoba. To posebno dolazi do izražaja kod ovog riječkog kolektiva koji proizvodi nešto što se naziva dokumentarno kazalište.
Oformljen kako bi Anja, Sendi, Vanda i Ana Marija bile neovisne o većim sustavima i mogle birati teme, suradnice/ke i istraživati kazališni jezik pod uvjetima koje one same sebi odrede, Kolektiv Igralke se u stvaranju predstava koristi istraživačkim metodama kao što su etnografija i autoetnografija.
Predstava "Bakice", u kojoj su se udružile sa slovenskom redateljicom Tjašom Črnigoj, nastala je prema svjedočanstvima pripadnica nevidljive društvene skupine, siromašnih starijih žena koje u Rijeci preživljavaju skupljajući plastične boce, čije su priče autorice povezale s pričama vlastitih baka. S "Bakicama" Igralke su proljetos gostovale u Berlinu na jednom od najprestižnijih svjetskih kazališnih festivala, Theatertreffen Festivalu, za koji je stiglo 357 aplikacija iz 61 države, a žiri je odabrao pet projekata koji su uvršteni u program Theatertreffen-Stückemarkt. Kolektiv Igralke s "Bakicama" ponovno gostuje u Zagrebu, 11. studenoga u 20 sati u Centru za kulturu Maksimir.
Predstava "Crna vuna", za koju je naslovnu pjesmu napravio Damir Urban, bavi se temom beskućništva i primjer je kazališta zajednice, a umjetnice su je radile zajedno s korisnicima Udruge Oaza iz Rijeke i s redateljicom Oljom Lozicom.
Njihova najnovija predstava "Cure", za koju su se ponovno udružile s redateljicom Tjašom Črnigoj, hrvatsku premijeru imala je u rujnu u Rijeci, a prošli tjedan imale su rasprodane izvedbe četiri dana za redom u Exportdrvu. Oduševljenje je nedostatna riječ za opisivanje reakcija publike na "Cure", jer ne pokriva emocije kroz koje publika zajedno s Igralkama prolazi. Predstava je i duhovita i tužna i uznemirujuća i osnažujuća, dirljiva, moćna i nježna, a sve je podcrtano toplinom koja proizlazi iz iskrenosti i pažljivosti autorica. Igralke je kolektiv oko kojeg se stvara zajednica, koji u svoj rad uključuje različite udruge, to je kazalište koje je angažirano, inkluzivno, feministički osviješteno i senzibilizirano sa žrtvama različitih oblika društvene nepravde.
"Cure" su za sada najhrabriji iskorak Igralki, jer radi se o autobiografskoj predstavi u kojoj se Anja, Sendi, Vanda i Ana Marija potpuno ogoljavaju pred publikom, pričajući svoje priče o prvim seksualnim iskustvima i povezujući ih s pričama svojih majki i baka. Uz pomoć metode etnografije i autoetnografije, seks se ovdje rastvara kao neka vrsta transgeneracijske traume koja na vrlo specifičan način pogađa ženski rod, zbog neznanja, predrasuda, društvenih tabua i osuda okoline. Iako je kontekst u kojem su seksualna iskustva stjecale autorice različit od onoga njihovih majki i baka, jer društvo danas jest bitno slobodnije nego 1950-ih, okruženje u kojem djevojke odrastaju u Hrvatskoj i dalje je za njih "neprijateljsko", što je još jedan pokazatelj toga koliko smo daleko od rodne ravnopravnosti.
Emocionalni ulog u "Curama" je velik, jer Anja, Sendi, Vanda i Ana Marija na pozornici iznose ono što nazivamo intima, a za intimu je u javnom prostoru i dalje rezervirana oznaka tabua. Na pozornici "cure" jedna drugoj drže leđa i uspostavljaju kontakt s publikom, gledajući je u oči, a intima postaje nešto kolektivno, zajedničko, potom i politički, emancipatorni čin.
- Često čujem kako netko za ovakve teme kaže, "ali to je ipak intima". Ali, je li intima da naše bake nisu znale kako se ostane trudna? Je li intima da nisu znale gdje je ginekologija? Je li intima da se zakon o pobačaju čas uvodi, a čas ukida? Je li intima da ginekolozi iz cijele Jugoslavije na kongresu 1953. u Beogradu odlučuju ne uvoditi kontracepciju zato što ne žele da bude manje stanovništva? To nije intima, to su politička pitanja. To je ono o čemu feministkinje govore kada kažu da je osobno uvijek i političko – govori Sendi Bakotić.
Na samom početku predstave, na ekranu je ispisana etimologija riječi "cure", koja označava djevojke. U podlozi "cure", u stvari, krije se neukusna seksistička dosjetka, toliko banalna u svojoj doslovnosti i očitosti (iz predstave: "jer ženski spolni organ curi") da etimologija, jednom kada se osvijesti, zazvoni u glavi svaki puta kada se riječ nanovo izgovori. Ana Marija Brđanović kaže da je porijeklo riječi "cura" naučila u srednjoj školi, od profesorice hrvatskog.
- Govorila nam je, "vi niste cure, to je pogrdna riječ i nemojte dozvoliti da vas tako zovu. Vi ste djevojke" – veli Ana Marija.
Igralke kažu da im ne smeta korištenje te riječi, bez obzira na njeno porijeklo. Prigrlile su je, izmještena je iz svojeg izvornog konteksta i djevojke same sebe tako zovu, u čemu ima i ponosa i prkosa.
Dokumentarno kazalište, kakvo Igralke prakticiraju, izravno komunicira s publikom, od gledateljica i gledatelja traži emocionalni angažman, uvlači ih u priče, izaziva reakcije...
- Publika snažno reagira na osobne priče. Nedavno mi je mama, koja je studirala hrvatski jezik i književnost, pričala kako su im na faksu često govorili da stvarni život piše takve priče kakve književnost ne može ni zamisliti i da, kada bi ih prenjeli u literaturu, ljudi ne bi ni vjerovali da su istinite. Stvarni život je šarolik, nepredvidljiv, pun zapleta kakve je teško izmisliti, i jako nam je inspirativno raditi sa stvarnim ljudima i njihovim stvarnim pričama. Te su priče tu oko nas, čitavo vrijeme, čekaju da budu zabilježene – govori Anja Sabol.
Sendi dodaje da priče iz života, kada ih stavimo na scenu, prestaju biti partikularne.
- Mi biramo teme, suradnike i suradnice i njihove priče koje razotkrivaju neke oblike društvene nepravde. Publika se povezuje s njima jer reagira na nečije osobno iskustvo, a njihovo skustvo otkriva, s druge strane, puno širu društvenu sliku – veli Sendi.
Vanda Velagić se s metodama etnografskih istraživanja, kojima se koriste kada rade na predstavama, upoznala na studiju antropologije. Kod rada na "Curama", predmet istraživanja bile su one same, kao i njihove obitelji.
- Zanimljivo mi je kako sam proces, koji kreće od nas, spontano pronalazi način kako će se pretočiti u etnografsku metodu istraživanja. Ovo nam je bilo prvo sasvim autoetnografsko istraživanje, iako smo se dotakle toga kada smo radile na "Bakicama" pa smo za predstavu razgovarale i s našim bakama, kako bi obuhvatile različite klasne kontekste, obiteljska zaleđa, svjetonazore... Naše priče jesu prvenstveno riječke, ali nastojimo obuhvatiti šire kontekste, kako bi se različiti ljudi s njima mogli poistovijetiti – kaže Vanda.
Prema njenim riječima, od svakoga s kime rade intervjue za predstavu unaprijed zatraže odobrenje za snimanje razgovora i obavijeste ih da bi se nešto od toga moglo naći u predstavi.
- Prije nego što materijal izađe na pozornicu, sa svakime s kime smo radili intervjue ponovno ga prođemo, da vidimo je li im sve u redu. Također, pozovemo ih i da pogledaju predstavu prije nego što s njom izađemo pred publiku. Vrlo smo oprezne oko toga da pred publiku ne dođe nešto što osobe čije smo priče koristile ne bi željele– objašnjava.
Ana Marija kaže da je, radeći na istraživanju za "Cure", ostala iznenađena kada je shvatila koliko je njena percepcija vlastite prošlosti i prošlih iskustava iskrivljena.
- Kada sam razmišljala o tome jesam li kod kuće dobila neku vrstu seksualnog odgoja od roditelja, jesam li s njima razgovarala o tome, moje sjećanje je bilo "pa moji nisu nikada sa mnom o tome pričali". Bila sam uvjerena da roditelji nikada nisu potencirali taj razgovor, a onda kada jesu, da je bilo već kasno. Međutim, kada sam pričala s mamom, ostala sam iznenađena kada mi je rekla da je ona pokušala sa mnom o tome razgovarati, ali sam ja to strateški odbila. I tada mi se vratilo da je to stvarno tako bilo. Upoznavanje sebe kroz vraćanje u vlastitu prošlost, kao i promjena vlastite percepcije iskustava koja sam imala, bili su mi jako zanimljivi u ovom procesu – kaže Ana Marija.
Sendi kaže da joj je autuetnografija bila i prilika da pokrene razgovor sa svojom majkom o stvarima o kojima nisu puno razgovarale, što je jako lijepo iskustvo koje joj je rad na "Curama" pružio.
- Čak i ako netko ne želi da se puno toga otkrije, mi ćemo s puno poštovanja udovoljiti toj želji. Ali i ono što se dogodilo između tih razgovora, a nije se našlo u predstavi, za mene je bilo dragocjeno intimno putovanje – kaže Sendi.
Iskustva baki, majki i unuka koje te priče iznose na pozornici u svoj svojoj različitosti imaju jednu zajedničku crtu, a to je izostanak seksualnog odgoja u obitelji ili u zajednici, unutar školskog sustava. Zbog tabuizacije seksa, i sam razgovor s roditeljima jako je težak, ili čak nemoguć, a posljedica takve kulture, u kojoj jedan važan dio života ostaje prešućen, je neinformiranost mladih, zbog koje prva seksualna iskustva mogu nositi i traume. Posljedice neinformiranosti, recimo one o kontracepciji i planiranju obitelji, mogu biti posebno pogubne za djevojke, gdje se opasnosti po zdravlje pridružuje i društvena osuda, odnosno izostanak podrške zajednice.
Igralke u "Curama" ne pokušavaju šokirati publiku kazališnim trikovima, već samo dokumentiraju "obična" iskustva "običnih" ljudi, iznesena kao da se ne radi o ničemu dramatičnome. Upravo u toj "običnosti" priča stvarnih žena koje mogu biti bilo čije majke, bake, kćeri, unuke ili sestre, krije se ono što je uznemirujuće. U telefonskom razgovoru koji s bakom vodi jedna od glumica, baka nimalo dramatičnim glasom priča o svojoj prvoj trudnoći, o tome kako nije ni znala gdje se nalazi ginekologija ni može li se i uz koje uvjete u bolnici legalno pobaciti, ali znala je da u njenom mjestu postoji "jedna žena koja to radi", kao što su joj i rekli da nakon toga "više ne možeš imati djece". Takav trenutak, kao i onaj u kojem publika gleda "obične" predmete iz kućanstava kojima su se vršili ilegalni pobačaji, poput vješalice ili šivaćih igli, osvještava činjenicu koliko su reproduktivna prava mlada i koliko su krhka, s obzirom na procese koji se događaju u SAD-u ili Poljskoj.
Kod "Cura", sve je to upakirano u mekoću koja je i suosjećajna i pažljiva prema publici, a utoliko je efekt viđenoga jači.
- Jako pazimo i ne želimo ići u provokaciju ili nekakve ekstreme, jer cijela paleta priča o iskustvima ženskog odrastanja i seksualnosti u različitim vremenima već sama po sebi ima toliko nijansi. Te su priče dovoljno jake da ništa u njima ne treba dodatno naglašavati i odvoditi u ekstrem. Kao što smo vidjele kod slučaja na književnom festivalu Vrisak, seksizam ne mora biti eksplicitan da bi na nas utjecao. Tako je i u ovoj predstavi, nije da se ne spominje nasilje, ali ono nije eksplicitno. Ona vrsta neeksplicitnog seksizma kojemu su žene svih generacija svakodnevno izložene utječe na odnos koji imamo prema svojim tijelima, na način kako gledamo na sebe ako smo "previše promiskuitetne", ili pak imamo "premalo iskustva" – objašnjava Sendi.
Spominjanje primjera seksizma na književnoj sceni vodi ka neizbježnom pitanju – ima li toga i na kazališnoj sceni? Pitanje je to na koje su se glumice istovremeno nasmijale, na način na koji se nasmijemo na pitanja tipa "ima li koprupcije u hrvatskoj politici".
- Mislim da naš odgovor na to pitanje leži u tome da imamo svoj vlastiti ženski kolektiv – govori Vanda.
- Pa smo zaključile da nam je najbolje da sve radimo same i da biramo suradnice i suradnike s kojima želimo raditi. Borimo se cijelo vrijeme da stvorimo okruženje koje je lijepo, ugodno, gdje se osjećamo sigurne i možemo otvoreno razgovarati i iznositi i usklađivati svoje ideje – dodaje Sendi.
Vrsta teatra koji Igralke rade djeluje osnažujuće i emancipatorno za članice kolektiva te ima potencijal građenja zajednice u koju je uključena publika, kao i različite vrste udruga civilnog društva s kojima surađuju.
- Moj život ne bi bio potpun da nema kolektiva Igralke. Koliko god da sebe daš unutra, dobiješ natrag puno više od toga. Recimo, radeći na "Bakicama" skompala sam se s gospođom koju u predstavi zovemo Marta. Ona je do nedavno, dok se nisam odselila, bila moja susjeda. Dolazila bi na kavu kod mene, a kako nema doma struje, donijela bi i oprati rublje. Jednom je zapamtila da mi dolazi u posjet tata, pokucala na vrata i donijela mi zdjelu srdela, "evo da ti i tata imate nešto za jesti". Bila sam toliko dirnuta... Ona dolazi na sve naše predstave, prati nas, sluša nas na radiju, čita u novinama... Vidjeti da možeš napraviti nešto, zbog čega će se netko osjećati barem malo bolje, jako ispunjava – veli Ana Marija.
Anja kaže da joj je sjajan dio procesa upoznavanje ljudi s kojima rade predstave i izvan priča koje se u predstavama koriste. Tu se, govori, stvara posebna vrsta odnosa, gdje su članice i protagonisti jedni drugima uzajamna pomoć.
- Jedan od protagonista s kojima smo radile u "Crnoj vuni" došao je, recimo, doma do mene i pomogao mi složiti namještaj iz Ikee. Sada već oko sebe imamo paletu različitih ljudi s različitim pozadinama koji su uključeni u naše živote – priča Anja.
Sendi kaže da su takve stvari ono što ju najviše pokreće kod rada u Igralkama.
- Uvijek osjećam da smo zajednica, obitelj, i kako se zbližimo, jedni s drugima dijelimo. Stvorimo prostor za neki susret koji teško da bi se inače dogodio, a onda i publika može dobiti perspektive nekih drugih života koji ih okružuju. To su priče ljudi koji su im susjedi, a koje možda isto nikada ne bi upoznali. Ono što me ponekad boli jest da ne možemo promijeniti nečije životne okolnosti. Možemo ih nadopuniti, možemo raditi zajedno, možemo se zajedno veseliti, ali problemi kojima se bavimo u predstavama, a s kojima se naši protagonisti nose, i dalje su tu – zaključuje Sendi.