Kazališni svijet protekle se godine oporavljao od restrikcija izazvanih pandemijom koronavirusa. Publika se vratila, ali nije sve idealno. Prije svega, gotovo svakome kazalištu njegov je osnivač smanjio dotacije, a gotovo posvuda je vrijedila i zabrana zapošljavanja. Naši su teatri, i HNK-ovi i manji, suočeni s manjkom radne snage. Gotovo da i nema teatra u kojem ne nedostaje prije svega tehničkog i pomoćnog osoblja. Najteže je danas u kazalištu biti krojačica, majstor svjetla, tona ili scenski radnik. Ti se ljudi redovito narade za dvojicu, dvoje ili dvije, često za gotovo minimalnu plaću.
Glumaca pak s naših nepotrebno brojnih kazališnih akademija stiže sve više, što znači da je sve više među njima socijalnih slučajeva – ostanu li vjerni profesiji za koju su se školovali. Nešto se počelo poduzimati, smanjene su upisne kvote, ali najbolje bi bilo uvesti moratorij. Samozvani liberali prigovorit će da se država nema što miješati u upisne kvote, a ja mislim da treba jer ona daje novac. Te akademije služe za to da profesori primaju plaće i budu sami sebi svrha. Kriterij za njihov odabir je mutan. Većina profesora na našim akademijama nikad nije objavila nikakav znanstveni rad. A mnogi među njima birani su u zvanja premda nemaju završen čak ni fakultet.
Donesen je protekle godine i nov Zakon o kazalištima, koji nije donio mnogo toga novoga i bitnog. Prije svega, olakšao je odlazak u mirovinu plesnim umjetnicima i propisao da članovi kazališnih vijeća ne mogu biti osobe bez fakultetske diplome.
Tri od četiri nacionalne kuće dobile su novoga intendanta, dvije u redovitom postupku a jedna preko reda. Iva Hraste Sočo preuzela je zagrebački HNK umjesto Dubravke Vrgoč, Vladimir Ham preuzeo je osječki HNK umjesto Dražene Vrselje, a Vicko Bilandžić splitski HNK umjesto Srećka Šestana. Četvrta kuća, riječki HNK, također traži novoga intendanta. Marin Blažević u nemilosti je Kazališnog vijeća, i sam najavljuje odlazak, ali ne odlazi. Varaždinski HNK također je dobio novu ravnateljicu, Senku Bulić. Istarsko narodno kazalište u Puli pak nikako da izabere novoga ravnatelja, natječaj se neprestano ponavlja ili odlaže.
Uvijek, dakako, odlučuje politika, pa gdje je vlast nova ili nestabilna, nov je ili nestabilan i kazališni ravnatelj.
Kad je posrijedi repertoar, rekao bih da je nastavljen rast malih kazališta u manjim gradovima. Izvrsne predstave gledao sam u Vinkovcima, Ibsenovu "Noru" u režiji Paola Tišljarića, Karlovcu, "Semafor" Petre Cicvarić u režiji Peđe Gvozdića, Požegi, Matkovićev "Slučaj maturanta Wagnera" u režiji Jasmina Novljakovića.
Kad je Zagreb posrijedi, izdvojio bih svega tri izvanredne predstave, jednu s proljeća, drugu s kraja ljeta i treću s kraja godine. Zagrebačko Gradsko kazalište Gavella dalo je u travnju hrvatsku praizvedbu drame "Naš razred" suvremenog poljskog pisca Tadeusza Słobodzianeka (r. 1955.) u režiji Jasmina Novljakovića. Posrijedi je, rekao bih, nježno i lirski prikazan zapravo neshvatljiv užas ljudske propasti u europskom dvadesetom stoljeću, holokaust, ali i spoznaja da žrtva ne čini nužno čovjeka boljim. Predstava je osobito bolna u aktualnom kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, koja je obnovila sve te užase istrebljivanja drugih i drugačijih, a sve iz koristoljublja pojačanog iracionalnom mržnjom i genocidnim mitovima. Užas koji prikazuje ova predstava simultan je užasu kojim su opet izloženi ljudi u istočnoj Europi danas. Cinično kazano, jedino što se promijenilo jest to da više nema dovoljno Židova e da se i njih još jednom zabije pod zemlju.
Druga je predstava "Diptih: Vrata koja nedostaju i izgubljena soba" autorskog dvojca Gabriele Carrizo i Francka Chartiera glasovite belgijska skupina Peeping Tom, koja je zaigrala u rujnu u zagrebačkom HNK u programu Festivala svjetskog kazališta. Posrijedi je čudo neverbalnog teatra o tjeskobi suvremenih zapadnjaka.
Treća je izvanredna predstava nedavna režija Čehovljeva "Višnjika" majstora Ivana Popovskog u Zagrebačkom kazalištu mladih. Popovski (r. 1969.) jest rođen i dorastao u Skopju, a završio je najbolju moskovsku kazališnu akademiju i među najboljim je redateljima svoje generacije na svijetu. Boljeg Čehova nisam nikad gledao. I jednostavnijeg. Napokon da ga je netko i za nas režirao kako je pisao - tako da se smiješ. Popovski predstavlja sve ono što ruski totalitarni režim nije – stoga je ova predstava upravo protest protiv divljaštva koji eto u 21. stoljeću sprovodi Putinov naci-režim.
Kad su posrijedi kazališni festivali, dobili smo i dva nova. Karlovački Zorin dom pokrenuo je u lipnju InPut Fest, lutkarski festival koji će po svemu sudeći zaživjeti trajno budući da je eto već prvo izdanje privuklo nekoliko tisuća posjetitelja, velikim dijelom i na otvorenom. Takvi festivali, koji mijenjaju sliku gradskog života, i više su nego potrebni. U Požegi je pak jesenas održan prvi Slavonski KaFe, koji je okupio pet slavonskih kazališta s najboljim predstavama po vlastitu izboru. Privukao je velik interes publike i ima potencijal da se razvije u ozbiljnu, a i potrebnu, manifestaciju, s obzirom da će se svake godine održavati u drugome slavonskom gradu. Možda pridonese i tom da se napokon otvori profesionalno kazalište u jedinom većem slavonskom gradu koji ga nema, Slavonskom Brodu.
Vrijeme leti, s njim i životi, a protekle je godine, rekao bih, u hrvatskom teatru bilo manje smrti nego prethodne godine. Umrla je svima draga glumica Mirjana Majurec, umro je izvanredan i neponovljiv glumac Mladen Vasary, a napustio nas je i samozatajni dubrovački redatelj Ivica Kunčević. Potkraj godine umro je eto i Lukas Nola, najmlađi od njih, filmski, ali i kazališni redatelj i pisac, čiju bi ulogu u našoj kulturi teško bilo ukratko opisati. Jedino evo: bio je sipritus movens društvenog života u teatru, inspiracija i podrška mnogim kolegama, urbana faca, čovjek s ukusom i duga jezika, bez kojega je naš kulturni krajolik eto postao tmurniji.
Najbolji domaći praizveden tekst, uz spomenuti "Semafor" Petre Cicvarić, jest "Plodna voda" Marine Vujčić s kraja eto godine, u režiji Neni Delmestre.
