Jasna Jakovljević bila je intendantica HNK u Varaždinu do kraja studenoga prošle godine, kada je dala ostavku na tu funkciju. Nakon gradske revizije poslovanja te kazališne kuće, optužili su je za iracionalno trošenje budžeta, zamjerili joj što su glumci iz ansambla slabo izvodili predstave te što su umjesto njih na pozornici češće bili vanjski suradnici, pripisali su joj da je za privatne svrhe koristila kazališne resurse… Jakovljević, sada savjetnica za kulturu u uredu varaždinskoga gradonačelnika Nevena Bosilja, ispričala nam je svoju stranu priče.
Možete li nam reći više o svojoj ostavci na mjesto intendantice varaždinskog HNK? Zašto ste se odlučili na taj potez?
Na ostavku sam se odlučila kada sam shvatila da ne postoji drugi izlaz iz situacije koja je počela još u srpnju novim sastavom Kazališnog vijeća. Od prve sjednice imala sam osjećaj da mi se želi nešto naći, bilo što, i da me se tako prisili na ostavku. To je Vijeće donosilo odluke dekretima, o čemu postoje i zapisnici i javno dostupne odluke tog tijela, odbili su program koji sam predlagala, govorili su da će me smijeniti ako ne raskinem ugovor s umjetničkim savjetnikom, nametnuli su svoj program, optuživali me za stipendije koje je kazalište davalo prije gotovo deset godina, a sukladno tadašnjoj odluci o stipendiranju, a koje sam ja ukinula. Nakon toga na red je došla revizija i nije bilo političke volje da se ustanove činjenice. Dapače, optužbe su i dolazile s te strane. Teško je braniti se kada su svi oko vas protiv i kada se u moru laži i obmana više ne može vidjeti istina. Danas je dovoljno malo da bi se nekoga ocrnilo, na žalost, no do zadnjega sam imala potrebu braniti prvenstveno ustanovu, a onda i svoj rad, ali uvijek postoji jedna crta u životu iza koje ne ide, koliko god znali da ste u pravu. I tada sam odlučila sama sebi potpisati ostavku jer se počelo uništavati sve u što sam vjerovala i sve što sam radila i shvatila sam da se ne misli stati.
Zašto ste napravili reviziju sporne revizije za koju su mediji pisali da pokazuje da se u HNK radi nezakonito?
Više od 40 godina pod različitim političkim sistemima, na raznim pozicijama i pod različitim gradonačelnicima radim ovaj posao. Nitko nikada nije imao prigovora, a 2015. kazalište je dobilo i bezuvjetnu ocjenu državne revizije. Preostalo mi je jedino stati pred nezavisnu reviziju koja će u konačnici ustanoviti jesam li posljednjih 40 godina bila u krivu ili nisam. Angažirala sam "Uhy Rudan d.o.o. za porezno savjetovanje i reviziju" koji nije ustanovio veće nepravilnosti koje spominje gradska revizija. Sada mogu mirno otići iz Varaždina jer mi je najvažnije, kada sam shvatila da postajem teret ustanovi, otići čista imena i iza sebe ostaviti mir koji se pokušao narušiti.
Koje su glavne nepravilnosti u prvoj reviziji na koje biste ukazali?
Nepravilnosti koje su se pojavljivale u javnosti bile su izvučene iz konteksta i očito je da ih je radio i tumačio netko tko ne razumije sustav rada u kulturi i kazalištu ili netko maliciozan. Nikakvih upravljačkih nepravilnosti nema, a prigovori zbog organizacije balova ili koncerata ne drže vodu jer ustanova nije išla u gubitak, dapače pomoću takvih programa održavali smo tradiciju Varaždina i dizali kvalitetu programa i javnih potreba. Poslovni menadžer bio je stalno zaposlen do 2019. godine i te smo se godine odlučili povećati programska sredstva umjesto da zaposlimo osobu na mandat u kazalištu od 60 ljudi i za posao koji sam i sama radila u Zagrebu nekoliko mandata. Kazalište je u sustavu gradske riznice, što je bio dodatni razlog za takvu odluku. Ugovori o djelu koje sam sklapala sa suradnicima nisu bili isplaćeni iz proračuna Grada, već vlastitih prihoda, a i ti su iznosi bili na minimalni, gotovo simbolički. Njima sam kompenzirala stručne nedostatke matičnog kazališnog osoblja. Što se tiče uposlenosti glumaca, to je problem koji mora riješiti zakon. U dokumentima kazališta ne postoji način da date otkaz nekome tko ne glumi, a ne glumi jer ga režiser ne bira. Svima je u interesu kvaliteta, a godinama sam se trudila napraviti balans između želja, mogućnosti i potreba. Tome u prilog govori činjenica da sam 2020. godine od sponzorstava i donacija osigurala 751 tisuću kuna, što je 46,5 posto vlastitih prihoda.
Jedna od stavki za koje su vas prozivali jest ona prema kojoj glumci koji su dio ansambla nisu igrali u mnogo predstava. Ipak, to je odluka režisera, a ne vaša?
Kao što sam u prethodnom odgovoru spomenula, to je navedeno u reviziji za 2018. godinu, koja je stigla krajem 2019. godine, neposredno prije korone. Gradska revizija je to ocijenila najvećim propustom u mome radu. Ako je poštivanje zakona i kolektivnih ugovora propust, onda sam kriva, ali ne mogu i ne smijem raditi mimo propisa. Te i slične situacije potrebno je riješiti sustavno i na razini države. Uvijek je pitanje odnosa stalno zaposlenih i onih na određeno. Nadam se da će se u skorijoj budućnosti naći neko rješenje koje će biti prvenstveno na korist kazališne umjetnosti.
Optužili su vas da ste za osobne potrebe koristili resurse HNK. Što nam možete reći o tome?
Istina je, naravno, potpuno suprotna. Nebrojeno puno sati, stvari i novca uložila sam u HNK, no onaj tko vam želi napakostiti svaku stvar će izokrenuti, pa tako i ovu. O svemu postoje dokazi, računi, odluke. Imam previše iskustva da bih si tako nešto dopustila, ali upravo zbog toga, kao što sam rekla, čuvam sve račune kojima mogu to i dokazati, ali ne želim se spuštati na tu razinu. Javno je uvijek osobno, ali neka granica u komunikaciji ipak mora biti. To smatram još jednim pokušajem da me se diskreditira.
Kako biste komentirali rad Ozrena Prohića i Ive Hraste Sočo u varaždinskom HNK?
Ozren Prohić je moj dugogodišnji suradnik koji je sa mnom gradio program i kojem sam zahvalna što je koristio svoje znanje kako bi kazalište prosperiralo. Iva Hraste Sočo je, zahvaljujući svom bogatom iskustvu, dala svoj doprinos u glazbeno-scenskom programu. Program kazališta je ove godine nagrađen na nabrojeno puno festivala u Hrvatskoj i šire, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu kao i nagradu Judita za najbolje glazbeno ostvarenje na Splitskom ljetu. Nije nagrade dobila samo jedna predstava, dobila je gotovo cijela sezona, a to je najbolji dokaz da sam ispravno radila i da je put kazališta bio dobro zacrtan.
Što biste istaknuli kao pozitivne strane vaših mandata o kojima se ne govori?
U 16 godina, koliko sam u Varaždinu, uspjela sam uz brojne donatore i sponzore, ali i veliku podršku Grada, Županije i Ministarstva obnoviti gotovo cijelo kazalište. Od kotlovnice, svih sanitarnih prostora, foajea, freske Miljenka Stančića, Velike koncertne dvorane, prozora Velike koncertne dvorane, kluba Europa media, glavnog lustera u gledalištu, ugradnje lifta do obnove pozornice, obnove gledališta i drugo. Teško je sve nabrojati. I tu sam zaustavljena. Godišnje sam imala prosječno milijun kuna sponzorskih sredstava, a HNK Varaždin je nastupao diljem Hrvatske i Europe. Uz dramu, HNK konačno ima mogućnost stalnog izvođenja komornih opera, tu je i Kazališni studio mladih, brojne predstave za djecu i učenike, suradnje, glazbeni programi. Puno sam ulagala i u zaposlene i njihovu edukaciju jer nije isto voditi gradsko i nacionalno kazalište, a iskustvo koje sam stekla u Zagrebu primjenjivala sam u Varaždinu te sam ponosna da smo 2013. godine dobili status nacionalnog kazališta. Varaždin taj status zaslužuje, a nadam se da će i dalje ići u smjeru vrhunskih kazališnih izložbi i obogaćivanja programa. Ponosna sam i što je konačno kajkavski dio varaždinske sezone, a da nam treba kajkavski, potvrđuje i spomenuta Nagrada hrvatskog glumišta dobivena upravo za kajkavsku predstavu.
Trenutačno ste savjetnica za kulturu varaždinskoga gradonačelnika, za što su vas isto prozvali. Što možete reći o tome?
Mandat mi traje do 28. veljače, ali ne znam hoću li ostati u Varaždinu nakon toga, o tome još nisam donijela konačnu odluku. Po prirodi sam radnik, a figurirati me nikada nije zanimalo. Ako netko treba mene kao mene, to je u redu, ali ako me treba samo da izgleda lijepo na van, to nije za mene. Bez obzira na godine, imam još neke ponude za posao pa ću dobro razmisliti u što ću se upustiti. Žao mi je da nisam završila cjelovitu obnovu koja je počela 2006. i žao mi je da nije bilo volje da se natječaj za novog intendanta raspiše početkom sljedeće godine, kada je i bio zakonski predviđen, kako bi tranzicija bila normalna. Ali što je, tu je. Sretna sam da sam imala priliku raditi u Varaždinu s odličnim umjetnicima, suradnicima u administraciji i tehnici te stvarati nacionalno kazalište. Odlično sam surađivala s institucijama, ustanovama, sponzorima, donatorima i svim prijateljima kazališta. Želim otići iz Varaždina noseći samo dobro sa sobom, bez obzira na izreku da stvari pamtimo na način na koje su završile.