Godinama gledam režije Thomasa Ostermeiera na Festivalu svjetskog kazališta i služe mi za neku vrstu pročišćenja, povratka kazalištu, za buđenje vjere u njega. Zadaju mi, nadalje, i kriterije.
Naime, Osteremierovi glumci toliko su izvrsni, toliko zapanjujuće stvarni, da se prosječna scenska energija naših glumaca razlikuje od ove onoliko koliko se razlikuje energija koju na nogometnom terenu iskazuju poluamateri iz nižih liga naspram profesionalaca iz Lige prvaka.
Lani sam nahvalio Ostermeirova “Rikarda III.” kao događaj sezone, a sada mi se kao događaj sezone nudi ova njegova već pomalo antikna režija Ibsenova “Neprijatelja naroda”. Riječ je o predstavi iz 2012., čiji je sedmeročlani ansambl demonstrirao na HNK-ovoj pozornici jedno takvo jedinstvo glume i režije te jednako vratolomno napuštanje istih, da ne vjeruješ vlastitim očima i osjećajima.
Slavni komad
Pisao sam lani o Ostermeierovom svjesnom odustajanju od građenja četvrtoga zida spram publike. On postoji jedino da bi se srušio, onemogućio, nadvladao, pa opet uspostavio, kao uzbudljiva igra stvarnosti i privida između gledatelja i glumaca podjednako.
Ibsenov je slavni komad (čijoj je radnji u nas zapravo najbliži Krležin roman “Na rubu pameti”) dramaturški za scenu pripremio Florian Brockmeyer. Nije riječ o zadiranju u mehanizam komada (koji ima, što je u Ibsena često, upravo vodviljski zaplet), nego je posrijedi njegova nadogradnja suvremenim temama i mislima o današnjoj manifestaciji društvene hipokrizije i oportunizma.
Romantičarska gesta i idealistična energija glavnoga lika, dr. Stockmanna, ovdje je prikazana kao vrtloženje tame na dnu optimizma. Toga se Sockmanna zaista može prikazati i kao fašista, a njegov će se idealizam na koncu slomiti pod teretom stvarnosti, pod teretom jedne gotovo više sile oportunizma. Produhovljeno, ranjivo, a manijakalno čvrsto, potisnuto, a neurotično, sjajno ga igra Christoph Gawenda.
Thomas Ostermeier
Pathos i ironija
U finalu, gledatelji predstavljaju puk gradića protiv čijega oportunizma je ustao protagonist. Gledatelji sudjeluju u raspravi i svi su na Stockmannovoj strani, na strani pravednog idealista. Ali i oni, na koncu, osvanu kao oportunisti, gledatelji kojima se, eto, sviđa taj lik. Naime, nitko ne reagira na Stockmannov slom, njegovo odustajanje od istine. Prihvate ga i gledatelji. Premda su još prije deset sekundi vjerovali da Stockmann neće popustiti...
Ostermeierova režija kombinira striktni verizam s duhovitim iskliznućima, bez vidnoga prijelaza u epski teatar, u neku klasičnu posvetu Brechtu. Nina Wetzel kreirala je začudno neupadljive kostime iz naroda, suvremene, brechtovske, kakva je, asocijativno, i scena Jana Pappelbauma.
Glazba Malte Beckenbacha i Daniela Freitaga snažna je akustična slutnja ključnih promjena koje će se dogoditi, a “iskliznuća” (glumci sviraju na sceni razne instrumente) u glazbeno predstavljanje, zajedno s Bowiejem i takvom pop-poputbinom, rađaju i pathos i ironiju.
Njemački ovčar
Neprimjetno, a zapravo snažno svjetlosno je tijelo predstave Ericha Schneidera, a da nije zidnih crteža kredom Katharine Ziemke ne bih se odmah sjetio Brechta.
Člana gradskog vijeća, brata protagonistova, kao nekarikiranog, hladnog manipulatora izvanredno igra Konrad Singer, protagonistovu suprugu, gospođu Stockman, najslabije oblikovanu ulogu, u život trajno iznosi Eva Meckbach, Hovstad Andreasa Schrödersa jezivo je simpatičan, Aslaksen Davida Rulanda slatkorječivo je neumoljiv, jedan baršunasti sadist, a Billing Moritza Gottwalda, gradi lijep luk od simpatičnog dečka do ljigavog puzavca.
Morten Kiil Thomasa Badinga, uz kojeg hodi golem njemački ovčar, zastrašujuće je svježa i jeziva karikatura, simbol ove nevjerojatno privlačne predstave.