U 95. godini života u Dubrovniku je umro doajen hrvatskog glumišta, teatarski velikan, najveći interpret dubrovačkog repertoara i neprocjenjivi nositelj blaga dubrovačkoga govora, koji je obilježio cijelo jedno razdoblje snažnih glumaca, Miše Martinović. Igre su u punom jeku, a mi ih ni ne možemo bez njega zamisliti...
Rođen je 1. lipnja 1926. godine, u Dubrovniku je završio klasičnu gimnaziju 1944., potom je bio sudionik križnoga puta.
Zbog čitanja biskupskoga pastirskog pisma osuđen je 1946., amnestiran 1948. i potom zaposlen kao knjigovođa. Od 1949. sudjelovao je u predstavama Narodnoga kazališta u Dubrovniku (danas Kazalište Marina Držića), a u stalnom je angažmanu od 1950. Ali glumiti je počeo sasvim slučajno, naredbom komiteta.
Htio je medicinu
- Tada se u Dubrovniku spremala predstava "Rusko pitanje". Glavnog glumca prignječio je kamion na ulazu u Grad, a komitet je naredio da predstava mora ići. Tadašnji inspicijent Mato Baković, koji je također bio u zatvoru u Zenici, predložio je mene kao zamjenu. Zvali su u poduzeće da smjesta idem u kazalište! Zaigrao sam i vidjeli su da sam talentiran.
Od komiteta je došla naredba da sam po potrebi službe premješten u Narodno kazalište u Dubrovniku. Upao sam tamo i počeo glumiti, a mislio sam ići na medicinu....”.
Vrlo brzo, godinu kasnije, uslijedila je uloga Mara u Držićevom Dundu Maroju, potom i Vuka u Trilogiji na Dubrovačkim ljetnim igrama i nakon toga, sve je krenulo munjevito, za Mišu je to bio jedini put, pa je sezonu 1956/57. proveo u Dramskome kazalištu »Gavella«.
Bio je Držićev Maro, Bokčilo i Dundo Maroje (Dundo Maroje),Munuo i Dundo Niko(Skup),Dživo i Stanac (Novela od Stanca),Agamemnon(Hekuba)te Grižula, zatim Radamante (I. Gundulić,Prozerpina ugrabljena), Jerko (navodni autor Džanluka Antica,Jerko Škripalo), Tarto (Molière – M. Tudizić, I. Tudišević), Lukša, Niko Martinović i Jerko (I. Vojnović,Na taraci, Ekvinocij, Maškarate ispod kuplja) te Kapural Luko (V. Stulli,Kate Kapuralica). Ostale značajnije uloge: Grof Almaviva (Beaumarchais,Seviljski brijač), Aretej i Križovec (M. Krleža,Aretej, U agoniji), Frano (C. Goldoni,Kafetarija), Toant (J. W. Goethe,Ifigenija na Tauridi), Vladimir (S. Beckett,U očekivanju Godota), Ubu (A. Jarry,Kralj Ubu ili Poljaci), Tezej (Euripid,Edip na Kolonu).
Režirao je nekoliko predstava, glumio na radiju i televiziji(Naše malo misto, Libar Marka Uvodića, Plemićko gnijezdo)te na filmu. Godine 1990. dodijeljena mu je Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo, a 2009. Grand Prix Orlando za osobit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Igara.
Mišin govor
Njegov Brico Dubrovčanin iz Našeg malog mista oduvijek je bila jedna od onih uloga koje su imale strašan utjecaj na publiku, iako televizija u tim godinama nije bila sveprisutna u domovima.
Uvijek je pričao kako je zbog neslaganja Daniela Marušića i Miljenka Smoje, Smoje inzistirao da on igra Dotura umjesto Brica, na što nije pristao, a s gustom su glumci kasnije znali dobro zapapriti i jednome i drugome, improvizacijama, mijenjanjem teksta, ubacivanjem upadica...
- Gdje god sam došao, ljudi bi vikali za mnom, zvali me, 'Brico, Burazeru, dođi nešto popit'... „, bezbroj je puta ispričao koliko se Brico urezao u DNK svakoga tko je ikad pogledao Malo misto, zbog čega je, priznao je, bio i jako sretan, jer se sjajno zabavljao radeći dobru ulogu, lika koji može sve.