POZNATA GLUMICA

‘Otkad sam se rodila su krize, Černobil, nestašice, rat... i sad ovo. Ali izdržat ćemo i to‘

Nedostaju mi Stilske vježbe. Mama je sad u kući zbog zdravstvenih mjera, tata u domu u Klaićevoj, a Pero Kvrgić u domu u Lašćinskoj

Budimo realni, tražimo nemoguće! Slavna krilatica iz studentskog pokreta 1968. kao da ovih dana kruži među našim glumcima, piscima, pjevačima, plesačima... svim umjetnicima koji ne žele napustiti svoje strasti, pa i ono što osjećaju svojom dužnošću prema publici, a žele biti zdravi i odgovorni.

Kako ostati glumica kad vam ne samo korona nego i potresom oštećeno kazalište to onemogućuje? Jelena Miholjević, članica ansambla Gavelle, čija se zgrada ubrzano popravlja, ali... proći će još vremena prije nego što pod njezinim krovom zaigraju - ne posustaje.

Igra u novoj predstavi Teatra Rugantino “Uvijek će nam ostati ljubav” u Maloj dvorani Lisinskog, s Filipom Šovagovićem i Dubravkom Mihanovićem i velikim ansamblom svoga kazališta uvježbava predstavu koja će se prikazati u Laubi 27. i 28. studenoga, a za prosinac je, u Uraniji, predviđena premijera autorskog projekta Saše Božića i Leile Slimani... s Jelenom u glumačkoj postavi.

“Uvijek će nam ostati ljubav” možemo nazvati komedijom? Pokazalo se da ste jednako dobri i u komičnim i “ozbiljnim” ulogama.

- Je li život više komedija, ili groteska, ili tragedija ili sve? Ona, junakinja, jako bi se htjela vjenčati, da se njen partner pomakne iz te pljesnive fotelje, dvadeset godina su zajedno, dosta je učmalosti, a njemu je baš u toj pljesnivoj fotelji dobro. A najljepša mi je neka toplina te predstave koja možda dolazi i iz naših djetinjstava... A glumcu daje da se baš razmaše.

image
Darko Tomas/Cropix

Koliko se razmahao vaš partner Čuček?

- On je čaroban.

Niste prije zajedno radili?

- Ne, osim dviju scena filma “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine. Čuček je kao neki fantastični britanski glumac, uvijek je motiviran, nadahnut, precizan, ne troši riječi uzalud. Počelo je sve u ožujku, u lockdownu, kad smo se mi svi u izvođačkoj umjetnosti onako jako stisli. Ne mogu vam ni opisati taj užas koji nas je spopao... Naravno da je najvažnije zdravlje ljudi, ali uz fizičku distancu, epidemiološke mjere... nas glumaca nema. Teška vremena traju, ali ljudsko biće se prilagođava. Kad je Gordana Gadžić u ožujku nazvala moga supruga i ponudila mu režiju teksta “Uvijek će nam ostati ljubav” Miloša Radovića, to mi je bilo takvo izvlačenje iz depresije, straha, odmah smo počeli raditi, Dražen je dolazio k nama doma, čitali smo u vrtu, razgovarali...

Puno kazalište uvijek je adrenalin za glumca, ali...

- Premijeru u maloj dvorani Lisinskog moglo je vidjeti samo sto ljudi... Baš sam rekla mami kako nigdje nije sigurnije nego u kazalištu, dođeš zamotan i šutiš i gledaš.

To vašoj mami Leli Margitić mora izgledati nadrealno, nakon njenih 50 godina “Stilskih vježbi” i silne publike, popularnosti, ovacija, smijeha... Kad ste vi prvi put vidjeli “Stilske vježbe”?

- Strašno mi nedostaju... Mama je sad u kući zbog zdravstvenih mjera, tata u domu u Klaićevoj, a Pero Kvrgić u domu u Lašćinskoj. Mama je prije stalno išla k Peri, to mi je bilo jako slatko, oni bi si pili kavu i onda si malo ponovili “Stilske”...

Dirljivo, jako.

- E, a kako sam ja već u 51. godini, a mama me rodila baš kad je uskočila u predstavu, jer je predivna Mia Oremović napustila projekt - rodila sam se sa “Stilskim vježbama”. Gledala sam kako se predstava mijenja, doživjela da dođe i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava u istoj postavi na svijetu. Iznimno nešto, jer ta prolaznost u našem kazališnom poslu te uvijek prati. I košta.

Vidite sebe u nekoj takvoj ulozi?

- Samu sebe treniram, pogotovo u ova vremena, da što više živim u trenutku, jer nikad se ne zna hoće li neka predstava imati sretan život ili ne. Kao i “pravi” život sam.

Što donosi veliku sreću ili veliku gorčinu...

- Mama mi je govorila kako su “Stilske” bile jako lijepo prihvaćene, ali nitko nije mislio da će trajati više od pola stoljeća. Recimo, “Uvijek će nam ostati ljubav”, da su normalna vremena, poživjela bi jako lijepo. Mislim da će i ovako!

Tužni ste kad predstava propadne?

- Predstave koje su me formirale nisu nužno bile hitovi. Saša Božić mi je pričao kako je gledao predstavu “Groznica” ITD-a, po tekstu Ivana Vidića, u Županji kao dječak. I odlučio – bavit će se kazalištem. Moj suprug, redatelj, koji je puno mlađi od mene, gledao je sve predstave u Gavelli...

image
Darko Tomas/Cropix

Predstave svoje buduće supruge ili općenito?

- Općenito...! Jako sam voljela predstave koje ljudi nisu hrlili gledati, koje nisu “pitke” na prvu, strastveno gledam Festival svjetskog kazališta, formirao me Eurokaz. Neki osuđuju nas kazalištarce, jer da “jadikujemo” u ovoj teškoj situaciji, nek si “zaradimo” na drugi način. Širim previše temu, ali hoću reći - kazališna umjetnost, niti bilo koja umjetnost, ne može počivati isključivo na komercijalnom... Meni samoj je jako važno “šarati”... Srećom sam surađivala i s nezavisnom scenom, televizijom, glumim u seriji “Crno-bijeli svijet”, a članica sam gradskog kazališta gdje je repertoar klasičniji. Voljela bih da je i razmahaniji, ali ukusi postaju sve konzervativniji svagdje, pa tako i u kazalištu.

Puno ste radili sa suprugom, redateljem Dariom Harjačekom.

- I u ITD-u, i na Dubrovačkim ljetnim igrama, i na radiju... stvarno imamo jednu povijest suradnje.

Suprug je mlađi deset godina od vas. Kako je izgledalo vaše približavanje, udvaranje...?

- Ljubavi su uvijek bliskost duša, nikad nisam razmišljala hoće li mi suprug biti mlađi ili stariji, ili da će biti žena, ili da ga neću imati. Nama je, kako smo se upoznali, naprosto išlo, nezaustavljivo, bliskost duša bila je u prvom planu.

Valjda i tijela, nije ono u drugom planu.

- Ne, ne, nikako. Ali nije da ja imam neki tip muškarca u koji se zaljubljujem, mislim da sam, jednostavno, imala sreću. Mnogi ljudi ne dožive da susretnu osobu kojom mogu biti tako dugo očarani.

Jeste li se nekad našli u situaciji da nekome morate objašnjavati zašto vam je suprug mlađi?

- Nekad nekome objašnjavate zašto imate pramenove, zašto jedete čips na ulici, pa bilo je sigurno, ali ljudi su uglavnom pristojni, pa ne pitaju.

Roditelji su rekli...?

- Isto tako su bili pristojni... Nije to bila neka tema razgovora.

Kad ste shvatili da su vam roditelji, neću reći slavni, to je kazališnom glumcu u nas malo teže, ali... ne baš kao drugi? Da ih dolaze gledati u teatar, da o njima pišu novine?

- Nije to bio određeni trenutak. Odrasla sam u toj dekadenciji socijalizma, i roditelji su me uvijek odgajali da budem skromna. Ali, istina, u našoj obitelji u kojoj su svi radili u kazalištu, kuća je uvijek bila puna ljudi, pjevalo se, razgovaralo, brat i ja smo spavali, oni su slušali ploče, večeralo se u nekoliko tura, veliki glumci su dolazili...

Baš lijepo, kao u nekom ruskom romanu.

- Ja sam imala sreću uskočiti u taj vremeplov, u crno-bijeli svijet... Živjeli smo u stanu u kojem danas živim, od 64 kvadrata, imali smo dva psa, mačku, ptice, imala sam osjećaj da živim u palači, a ne u malom stanu. Skromnost je bila normalna, a kazališne djelatnike i umjetnike općenito se cijenilo. Ne znam je li to sad moja zrelost, u kojoj to vidim, ili su ružičaste naočale... Imalo se vremena i za zanos i čitanja. Mi djeca nismo smjeli biti s odraslima, slušati njihove noćne razgovore, pa sam provela djetinjstvo s Lucijom Šerbedžijom, Anom Kvrgić, Danilom Šerbedžijom, Sanjom Ivezić, Kirilom Ivanom Miladinovom, Mašom Katić, Nikom Katić, da nekoga ne izostavim... Mamina teta Ljubica Mikuličić jedna je od osnivačica Gavelle, Drago Krča mi je bio profesor, cijela obitelj je na tu stranu...

Ali vaš sin Bartol je krenuo drugim smjerom.

- Čini se da je jako pametno da je upisao nešto drugo. Ja ne znam što bih da nisam primljena na Akademiju, ali on je odabrao ekonomiju, pa polaže matematiku, poslovanje, računovodstvo.

Kažu da su četrdesete prijelomne za glumicu.

- Ne znam, vidjet ću kad budem puno starija, sad ne mogu biti zadovoljnija, osjećam se bolje nego u dvadesetima, imam više snage, hrabrosti, energije... nisu više ona ružna šovinistička vremena kad iz uloga fatalnih žena prelaziš u bakice, nego postoje razni valeri. Ne osjećam nikakvu tjeskobu zbog prolaznosti vremena... ali ima drugih tjeskoba. Kriza, potres koji je pogodio Gavellu, korona, peh na peh...

Glumili ste Madame Bovary, mnoge bi glumice to rado...

- Jedna prijelomna uloga, zaista. Kad mi je redatelj Saša Božić, kojeg sam tad slabo poznavala, rekao da me treba za Bovary, ja velim, nema frke, glumit ću kokoš, kočiju, što treba. On veli, ne-ne, trebam te za naslovnu... ja nisam za tu ulogu, branila sam se, a on je rekao - pročitaj. Ivana Sajko napisala je svoju verziju, Bovary je srednje dobi, nije majka, sluša muziku noćima, mašta, u jeseni svog života... Osjetila sam tu novu priču koja se događa sa ženstvenošću u našim godinama, cijeli mi se taj prebogati svijet otvorio. Sad sam na web stranici Gavelle vidjela da su s repertoara skinuli i “Bovary”, i “Stela, poplava” i “Malograđane”, predstave koje sam jako voljela, ali, razumijem, kazalište se mora dići iz pepela, doći će nove predstave.

Pitate li se kako će vaše lice izgledati za 10 godina?

- Ne. Ali pitam se kako ostati psihički zdrav, u formi, kako naći ravnotežu, kako biti koristan, kako ne zapasti u zamku - ja pa ja. I da ne presahnem u kreativnom smislu...

Ponekad mi sugovornici priznaju da se boje “gubljenja talenta”, straha da neće moći “prehraniti obitelj”...

- Ne, ja sam te krize, grozne, prolazila u 20-im godinama, toliko me ego mučio: Što će drugi reći? Ali sad znam, ako ne budem više imala nadahnuća, bavit ću se pedagogijom. Znam da ću ostati u kazalištu. Često se sjetim naše predrage kolegice Nade Subotić, pitam se je li ona znala koliko je nama mlađima značila, diva koja je dolazila na svaku predstavu, s nekom bombonijerom, i uvijek razložno govorila o svemu što je vidjela.

Tako se vidite u budućnosti?

- Želja mi je imati barku, da mogu loviti ribu i ploviti oko Cresa, i biti kao Nada Subotić. Gledati sve. Ali, kako sam rodila svoju Adu sa 40 godina, ne razmišljam o mirovini, jer ja ću morati još dugo živjeti stilom osobe mlađe nego što jesam.

I sve to u svijetu koji će se jako promijeniti, ne samo zbog korone.

- Da, ali nemam pametnijeg izlaza nego da se ponašam odgovorno, i pravim se da je sve u redu jer me sve to stravično blokira, ljudi se, uz sve to, mogu samo razbolijevati i padati u tjeskobe... Nastojim “skupiti” što više lijepih stvari, vidjeti se s prijateljima na otvorenom, udomili smo još jednog psa iz azila, sad imamo dva, otkrili smo neke šume za koje ja kao Zagrepčanka nisam znala, čitamo puno, gledamo serije, imamo vrt, pa ga volimo više nego ikad, kuhamo... a da ne govorim o svakom susretu s publikom. Otkad sam se rodila su krize, Černobil, nestašice, zatim, najgore što se može dogoditi kad imaš 20 godina - rat, pa nacionalizmi, pa nezaposlenost... i sad ovo. Ali izdržat ćemo i to. Bruji mi u glavi - kako pomoći? Puno mislim na zdravstvene radnike. Njima sada nije do priče... ne stignu govoriti. Ali nakon svega morat ćemo i o njima proizvesti neki dobar tekst, progovoriti u kazalištu o njihovim životima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2020 12:33