Ova je predstava kao da se dopisuju Ivana Kekin i Miro Bulj u vrijeme izborne kampanje. Dosadno je, i to jako

Nije mi lako biti nemilosrdan prema mladim piscima dramskih tekstova, ali moram, jer njihove će riječi izgovarati glumci naglas, a ne čitatelj u sebi. Duodrama Antonele Tošić "Bolna djeca u cvijeću" toliko je prenapisana i opterećena klišejima da praktički nema aktualne novinske teme koju nije dotakla, a dvoje likova na sceni jedva da žive pod teretom tolikih misli i tolikog žurnalizma. Tekst je ovaj mlade spisateljice zapravo prilagodljiv za mlađe tinejdžere, s tim da ga ne bi bilo loše skratiti barem za trećinu, a posrijedi je ljubav na daljinu između mlade feministice i pripadnika Torcide. Oni se na sceni, dakako, nalaze fizički, ali se tobože dopisuju pa se ne vide. Ona je zaposlena u izdavačkoj kući, neće, naravno, biti, recimo, trgovkinja ili radnica za strojem, a on je, daka...