Gradsko kazalište mladih u Splitu produciralo je još jednu izvrsnu predstavu. Mlada spisateljica Antonela Tošić preradila je “Bijelog jelena”,
Gradsko kazalište mladih u Splitu produciralo je još jednu izvrsnu predstavu. Mlada spisateljica Antonela Tošić preradila je “Bijelog jelena”, bajku s elementima basne Vladimira Nazora, a Paolo Tišljarić režirao ju je kao vizualno snažnu i emotivnu umjetninu ne jedino za djecu, mlađu i stariju, nego i za odrasle.
Svi elementi prikazanog uspjeli su i međusobno rade jedni drugima u korist. Predstava je moderna, u duhu vremena, a ujedno, uza sve prepravke, čuva jezik i osjećajnost Nazorova izvornika. Cijeli mehanizam funkcionira kao vrhunska glumačka suigra, lišena patetike, jeftinih rješenja, dociranja i usiljene didaktike, svega onoga što često kvari produkcije za djecu. Na rubu je, a često i preko njega, nadrealnog, pa i zaumnog, te je krase često briljantni glumački gegovi.
Mnogo likova
Ove se godine slavi 150. obljetnica Nazorova rođenja, pa tim povodom i predstava. “Bijeli jelen” objavljen je prvi put 1913. u časopisu Mladi Hrvat i zapravo nije odviše pogodan za scenu. Tih dvadesetak kartica teksta poznato je većini djece jer je posrijedi lektira. Radnja, najkraće, teče ovako: Guščarica Anka izgubi se u šumi zbog guska Gagarila, pa je košuta odvede u jelenji ležaj. Ondje Anka dobije dar razumijevanja jezika životinja i postaje posvojena “čovječja kći” šumske zajednice. Dok knez Bodo i vuk Ovcoder predstavljaju okrutnost ljudskog i životinjskog svijeta, ona i Bijeli Jelen svojim postupcima postupno ruše nepovjerenje između šume i ljudi, sve dok, nakon Bodoove smrti, mladi knez Urlik ne uspostavi pravedniji poredak i oslobodi Bijelog jelena. Anka uz njega zauvijek izgubi čarobni dar razumijevanja životinja i ostaje u ljudskom svijetu, uda se za princa.
Radnja se razvija linearno, u istom ritmu, zapravo predvidljivo, nema u njoj dramskih obrata, a glavna je kvaliteta djela lijep jezik, ritmička sintaksa rečenica i bogat leksik, mnoštvo botaničkih termina, slikoviti opisi, preciznost izraza. Taj je jezik danas, dakako, i arhaičan, ali i dalje razumljiv, no cijelo je djelo ispisano u istom, blago povišenom tonu, iz istog očišta sveznajućeg pripovjedača te bi, doslovno prikazano na sceni, bilo zamorno i zbilja docirajuće. Nadalje, likova je zbilja mnoštvo, i među ljudima i među životinjama, više ih je nego u kakvom Disneyevu animiranom klasiku, te ih je gotovo nemoguće sve donijeti na pozornicu. Ansambl bi morao brojati 25 glumaca, plus razne skupine likova: “lovci”, “ptice”, “životinje”. Tošić donosi ih na scenu mnogo manje, kroz devet glumaca, dovoljno da izgradi radnju, gotovo posve drugačiju od Nazorove. U njezinoj verziji likovi su odmah postavljeni kao karakteri s unutarnjim životom, a kraj je posve drugačiji. Anka više nije pasivna, rekao bih trpiteljica radnje, nego izrasta u, i dalje pomalo nesretnu, mladu ženu koja se odupire sretnom kraju i vjenčanju s “dobrim princem”, nego nastavlja hoditi svijetom i dalje ne pripadajući posve ni životinjskom ni ljudskom. Nazorov sretan kraj ovdje mijenja alegorija o vječnoj nesigurnosti življenja i životu kao putovanju, a ne kao cilju. Likovi, nadalje, sazrijevaju i mijenjaju se te su njezine životinje više ljudi nego njihove metafore prikazane životinjskim obličjem.
70 godina
Pozornica GKM-a jest najmanja od svih pozornica naših javnih kazališta, te je izvanredan pothvat stvoriti iluziju da radnja teče u širokom prostoru s gotovo nedohvatljivim daljinama šume. Mladoj scenografkinji Nikolini Kuzmić to je uspjelo tako što je po sredini, iznad bine, instalirala tri kružne karniše o koje su ovješene poluprozirne bijele tkanine koje se lako razmiču, a igra svjetla, učinkovit rad redatelja, pretvara ih u koliko god hoćeš mjesta radnje. Uz njih idu i nekonvencionalni, ali skladni, čak i elegantni, za životinjske likove nedoslovni, pa i duhoviti, kostimi isto mlade Ane Mikukić, njezin dosad najbolji rad koji sam vidio, a vidio sam svakakve. Poput, dakle, Tošić, i ona se umjetnički razvija i drago mi je što mogu bilježiti njihovo sazrijevanje.
Redatelj Paolo Tišljarić pak je sad već umjetnički okončao sazrijevanje i vlada prepoznatljivim scenskim rukopisom, estetiziranim humorom i isticanjem žive glume u uvijek pomalo apstraktnom prostoru, koji u njega redovito gradi i lirska glazbena kulisa, s dramskim iktusima, ovdje rad Žarka Dragojevića.
Predstava traje oko 70 minuta, a svaki lik je u specifičnom tonu, a zajednički im je, eto, tonalitet. Anka Ivane Gudelj najsloženija je uloga jer se tek na koncu otkriva njezina prava priroda usamljenice, a ne patnice. Glumica je igra s mnogo sluha, duhovne vedrine, dajući naivnost koja nije dječja nego iznuđena i prolazna, gradeći postupno lik zrele djevojke koja ostaje tužna i usamljena, ali ne i poražena. Gusak Gagarilo Mie Roknić izvanredno je živopisan, prijeteći i smiješan istodobno, jedna kabaretska i gotovo cirkuska pojava, na granici groteske i zloće. Zauman je, lirski tužan, odsutan, a empatičan medvjed Ljumo Siniše Novkovića, hipnotično privlačan. Kralj Bodo Ive Perkušića jest tvrd i zao, ali lišen pretjerivanja, čvrsto zadan u svojoj sudbini. Denis Tomić, kao njegova suprotnost, sin Erik, jest simpatičan i nespretan, zapravo gubitnik, trag humora redateljeva. Vanda Boban Jurišić izvrsna je kao Munjika, lisica, više koketna nego mudra, sugestivna u svakom detalju. Nada Kovačević kao Vitoroga, košuta, jest nadrealno tužna, eterična. Matija Grabić igra više uloga, a posebno je ekspresivan kao vuk Ovcoder. Maro Drobnić isto igra više uloga, a posebno je učinkovit kao Gvozdokljun, kos, dajući predstavi otprve humorističan ton.
Ukratko, predstava koja nudi više pitanja nego odgovora, i za djecu i za odrasle, pametna i pomalo magična, usto i maštovito provokativna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....