Gradsko kazalište Požega postavilo je "Motel Mrak" Dore Delbianco, tekst praizveden 2003. u zagrebačkoj Komediji, kada je autorica imala samo dvadeset i tri godine. Mladost se u njemu i danas osjeća kao drskost: spremnost da se obiteljske svetinje izvrgnu ruglu, roditeljska ljubav razotkrije kao računica, a komedija zakorači u grotesku. Dar i sloboda koje pokazuje komad zaslužili su opsežniji autoričin dramski opus, no vremena za nastavak takva pisanja ima.
Davor Svedružić režira hitro, s osjećajem za ritam i za glumačku suradnju. Svaka je scena dorađena u detalje, nitko nikada ne "visi", pa ni glumci koji nisu u središtu razgovora. Njihove reakcije, pogledi i pokreti održavaju situaciju živom: replika nije samo posao onoga koji je izgovara, nego i povod za igru ostalih. Redatelj komediju ne prepušta zahvalnim dosjetkama i glumačkoj snalažljivosti, nego je gradi kao neprekinutu razmjenu poticaja. Preciznost prizora omogućuje da povišen ton ne prijeđe u opće nadvikivanje.
Obitelj u motel stiže zaustavljena snijegom na putu prema Njemačkoj, gdje Ružu čeka nepoznati ženik. Otac Darko putovanje predstavlja kao roditeljski pothvat, ali njegova briga otkriva materijalnu računicu. Kćerina udaja trebala bi riješiti ponajprije njegove probleme. Propast prvoga bračnog aranžmana otvara prostor drugome, s navodno bogatim Amerikancem Ballom. Obiteljska groteska sa zapletom seksualne farse postaje priča o trgovini kćerinom budućnošću.
Dominira od početka
Damir Lončar kao Darko dominira od početka. Predstavu sam gledao dvaput i oba je puta već prvom replikom nasmijao publiku. Lončar odmah uspostavlja povišen ton primjeren komediji. Njegov Darko vlastitu važnost ne dovodi u pitanje: svaki postupak predstavlja kao žrtvu za druge, a druge tretira kao sredstva za ostvarenje svojih zamisli. Lončar tu proturječnost ne ublažava psihološkim opravdanjima, nego je iznosi s komičarskom sigurnošću.
Darko se žali da sve mora sam, a teret prepušta ženi. Njegovo pozivanje na poštenje ne priječi ga da raspolaže tuđom imovinom. Suđenje organizira bez branitelja, jer ga pravda zanima samo dok potvrđuje njegovu presudu. Susret s poželjnim zetom dovoljan je da nasilništvo preodjene u brižnost. Komika proizlazi iz jasne proturječnosti: obiteljski zaštitnik najopasniji je onima koje navodno štiti.
Antonija Stanišić Šperanda suprugu Anđelu igra kao potlačenu ženicu, istodobno pokornu i zlobnu. Podložnost mužu nije ju učinila boljom prema kćeri. Anđela je čuvarica poretka koji žensku vrijednost mjeri nevinošću i izgledima za udaju. Glumica otkriva i njezinu glad za uzbuđenjem: poslušnost nije ugasila želje, samo ih je potisnula u zakutke života kojim upravlja netko drugi.
Anabela Sulić oblikuje Ružu kao čistu karikaturu: muški raskrečenu, blesavu i također poslušnu. Njezina Ruža nije idealizirana mlada žena koju od roditeljske zatucanosti odvaja razvijena svijest o slobodi. Ruža može pokazati želju i odbiti ponuđeni život, ali time još nije stekla samostalnost. Njezina pojava razara roditeljsku sliku poželjne udavače i otkriva koliko je ostala proizvod njihova odgoja.
Ivan Vukelić igra Amerikanca Balla kao elegantnog stranca. Njegova pojava ničim ne odaje da je zapravo siromašan: obitelj ne vidi čovjeka, nego obećanje novca, a njegova vanjština podupire projekciju. Isidora Ferenčina kuharicu i pjevačicu Snežanu igra kao Srpkinju iz naroda, prostodušnu i strahovito netalentiranu za oba posla. Ivan Grčić oblikuje gazdu Henrika kao namjernu posvetu Kvazimodu, uklapajući njegovu pojavu u pomaknutost scenskoga svijeta.
Posebno priznanje
Mlada scenografkinja Marta Dogan takvoj igri daje odličan prostor. Zagasiti zelenkasti zidovi, slike, satovi, svjetiljke, recepcija i stubište grade interijer istrošene gostoljubivosti. Njihova zbijenost i iščašen raspored izazivaju nelagodu. Slovo M ponavlja se scenografijom, a uže za vješanje iznad recepcije služi kao nadrealno zvonce, kao da oglašavanjem proizvodi vrijeme. Kostimi Marite Ćopo usklađeni su sa scenom i pridonose visokoj produkcijskoj razini predstave.
Scenografija zaslužuje posebno priznanje i zbog produkcijskog napora koji podrazumijeva za malo kazalište. Požeška predstava ne zadovoljava se naznakom ambijenta ni praktičnim minimumom. Marta Dogan gradi punokrvan scenski svijet, podjednako uvjerljiv kao prostor komedije i kao predvorje onostranoga. Takva ambicija traži rad, sredstva i izvedbenu disciplinu cijeloga kazališta. Rezultat nije tek raskošnija pozadina: prostor aktivno sudjeluje u predstavi i priprema njezin završni obrat.
Svedružićeva najvažnija intervencija jest promjena završetka. Redatelj dopisuje Strojovođu, kojega igra Marko Trnačić, kao neku vrstu svetoga Petra. Njegov zadatak nije tek urediti nastavak putovanja, nego objaviti da je priča završena i da stižu novi gosti. Motel se razotkriva kao čistilište. Likovi još jednom pokazuju svoje pohlepe i promašaje, ali nitko ne postaje bolji. Dolazak novih gostiju najavljuje ponavljanje obrasca s drugim imenima.
Željeznica nije naknadno zalijepljen simbol. Henrik pripovijeda o neuspjelom samoubojstvu zbog zabune u voznom redu, a vlakovi i nemogućnost odlaska vraćaju se u razgovorima. Strojovođa postojećem motivu daje onostranu funkciju. Simbolika vlaka i prostora između života i smrti priziva ekspresionizam Krležine jednočinke "Adam i Eva". Zapušteno prenoćište postaje čekaonica iz koje se ne odlazi vlastitom odlukom. Stanovnici Mraka pokazuju čime bi platili izlazak - najradije tuđim životom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....