Ovakva je umjetnost, zapravo, proizvod bogatog građanstva, ali onog koje se više ne divi samome sebi

Zaključna predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, "Diptih: Vrata koja nedostaju i izgubljena soba" belgijske skupine Peeping Tom, kao da predstavlja svečanost za početak jeseni: bogat a prigušen kolorit scenski, mnogo vjetra, tuge, praznine, neizrečenih a postavljenih pitanja, neodgovorenih pitanja, mnogo, uostalom, tišine koja se čuje i glasova koji ne dolaze, a nekako ti ipak odjekuju u umu.

Znači, gledamo, sat i 15 minuta, igru bez riječi, plesače koji grade likove s glazbom u protiv raznih šumova. Predstava kao da vam, što se kaže, curi kroz prste: shvaćate da se događa, ali nekako vam događaji bježe, ostaju u magli, premda magle nema, osim ponešto dima, kako već bude u kazališnim predstavama. Akteri su veoma plastični, a pokreti koje izvode često vratolomni. N...