Prošloga je petka, 6. ožujka, u Dvorani Ondine Otta Klasinc Slovenskog narodnog kazališta u Mariboru praizveden novi dramski balet Valentine Turcu prema motivima drame Tramvaj zvan čežnja Tenneseeja Williamsa – u slovenskoj inačici naslova Tramvaj poželenje. Rođena Zagrepčanka koja je kao kćer slavnih zagrebačkih baletnih prvaka Maje Srbljenović i Marina Turcua, inače odgojena iza kulisa najvećih klasika Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, protekla tri desetljeća radi kao plesačica i koreografkinja mariborskog Slovenskog narodnog gledališča. No, njezine redateljske i koreografske predstave brišu granice kazališnih idioma i spajaju elemente žanra u njezin osobni izričaj, profinjenu estetiku čiste baletne klasike i modernizam plesne tjelesnosti Mauricea Béjarta kod kojega je učila u Lausannei, a s čijim je baletom nedavno napravila svog prvog Hamleta. Ovo joj je jubilarna 150. premijera predstave na kojoj radi, od čega su 44 dramske, a ostale su raznorazni rodovi glazbenog kazališta.
Zbog svega ju je krajem prošle godine slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar odlikovala najvišim državnim odličjem u zemlji, redom za zasluge Republike Slovenije. Zagrebački balet najavljuje krajem sezone praizvedbu njezina baleta Otelo, 26. lipnja 2026 (!), za koji je neki dan s istim timom predstavila koncept u uredu zagrebačke intendantice, dr. sc. Ive Hraste Sočo. Dok su detalji ove nove hrvatske kazališnoplesne avanture još uvijek za javnost iza zatvorenih vrata stvaralačkog laboratorija, predstavljamo njihov najnoviji uspjeh. U promišljanju dramaturškog predloška za Valentinu Turcu je ključna bila dramska predstava koju je pod naslovom Tramvaj zvan žudnja sama režirala 2019. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, dovršivši posao netom umrlog hrvatskog redatelja Georgija Para koji je doživio tek prve čitaće probe. Na poziv tadašnje intendantice varaždinskog HNK-a, Jasne Jakovljević, došla je napraviti svoju dramaturgiju, režiju i glazbeni koncept, a glumačke realizacije tadašnjih glavnih likova (Hana Hegedušić kao Blanche, Ivica Pucar kao Stanley, Dora Fišter kao Stella i Ivan Glowatzky kao Mitch) su učinili ključan dojam na nju, kao i uspjeh koji su svi zajedno doživjeli na Gavellinim večerima u Zagrebu. Svoje je ideje i doživljaje iz tog iskustva sada pretočila u, sebi ipak bliskiji, baletni, medij, želeći stvoriti svoj tip plesnog kazališta koji se danas obraća čovječanstvu s jednom jedinom porukom: ljudska je mašta jača od društvenih okova. Ovo nije ni prvi ni posljednji balet na tu temu, ima ih već barem desetak, a Valentina Turcu se dobro sjeća kada je kao mlada koreografkinja došla u HNK u Zagrebu na premijeru istoimenog baleta kolege Dinka Bogdanića i skladatelja Mladena Tarbuka na Muzičkom biennaleu 2005. Ali takve se visokostilizirane neoklasične kreacije priče ne mogu više ponoviti. Zato ona svoj "Tramvaj poželenje" u koprodukciji s Grčkom narodnom operom iz Atene, usmjerava jednako onima koji su odrastali na Marlonu Brandu i Vivien Leigh u oskarovskoj filmskoj adaptaciji iz 1951, kao i djeci tzv. Alfa generacije koja tek ulazi u svijet odraslih, doživljava prve ljubavi i traži poziciju u novim, ali uvijek tako sličnim društvenim okvirima.
Svatko na svoj način prepoznaje i doživljava priču o neprilagođenoj, osjetljivoj, ali profinjenoj Blanche i njezinoj agresivnoj okolini iz koje bježi u svijet imaginacije kako bi se zaštitila od surove stvarnosti. Valentina elementima fizičkog kazališta obogaćuje neoklasiku, ali uvodi i za svoj stil neobično puno akrobatskog rock‘n‘rolla koji simbolizira agresiju okoline. Nenadmašna je u koreografiji kuglanja i biljara (umjesto pokera), a još više u prizorima tuča, maltretiranja, boksa i silovanja koje ne nastoji uljepšati. Iz kazališnog svijeta preuzima pravilo jedne podjele: samo jedan interpret predstavlja, glumi i pleše jednog lika, svjesna velikog rizika otkazivanja uslijed bolesti ili ozljeda, kakvima su često izloženi pjevači ili plesači, zbog čega su višestruke podjele inače pravilo u glazbenom kazalištu.
Režiju i koreografiju temelji na osobnim karakteristikama plesača, zbog čega kreacije svakog interpreta djeluju iznimno iskrene, dojmljive i uvjerljive. Priču između prošlosti i sadašnjosti, realnosti i snatrenja, pratimo kroz Blanche i njezinu ljubav iz mladosti Allana Greya, oboje ih interpretiraju redovni partneri u Mariborskom baletu, sjajni Asami Nakashima i Yuya Omaki, doživljavamo ih kao neraskidiv par koji nakon njegova ubojstva nastoji život u Blanchinoj mašti. Sasvim drukčiji tip agresivne tjelesnosti utjelovljuje Mađar Tamás Darai kao Stanley Kowalski, kojega pamtimo kao sjajnog Grofa Vronskog njezine prve zagrebačke narativnobaletne uspješnice, Ane Karenjine. Između Blanche i Stanleya očigledna je napetost od prvog pogleda i mirisa koja kulminira u prizoru završnog silovanja na brutalan, ali u konačnici ukusan način primjeren plesnom izričaju. Psihički snažnu i prilagodljivu Stellu Kowalski vižljasto interpretira Portugalka Catarina de Meneses, dok zamišljenog Mitcha donosi emotivni Rumunj Ionut Dinita. Kao i u Hrvatskoj, i u Sloveniji među prvacima gotovo da nema domaćih interpreta, pa tako najagresivniji par susjeda Stevea i Eunice Valentina povjerava strastvenom talijanskom paru koji čine plesači Davide Buffone i Beatrice Bartolomei.
Za scenografiju i kostime predstava Valentine Turcu su zaduženi uvijek isti stručnjaci - njezini majstorski Slovenac Marko Japelj, te Hrvat Alan Hranitelj, koji donose uvijek prepoznatljiv pečat njihovih projekata. Japeljeva kuća u obliku skromnog kontejnera istodobno simbolizira i vagon tramvaja "čežnja" (doista je postojao tramvaj pod tim imenom u New Orleansu!) kao prijevozno sredstvo iz stvarnosti i mašte, ujedno je i lik za sebe, dok su Hraniteljevi kostimi kreirani u dopadljivoj modi ih pedesetih, uz crno-ružičaste go-go plesačice Hotela Flamingo. Ružičasti golemi pernati šlep svojevrsne rajske ptice kroz prikaz homoseksualnosti Blanchina supruga, Allana Greya, istodobno je i prikaz idealizirane iluzije u koju junakinja bježi, a scena hostpitalizacije u završnici je zamjenjena ludim holivudskom šouom s njom na čelu na kraju. Iako većinom poseže za klasičnim partiturama, Valentina Turcu ovu priču boji glazbom suvremenih europskih popularnih autora, od njemačko-engleskog minimalista Maxa Richtera (otkrila ga je 2012. tražeći glazbu za svoj balet Opasne veze postavljen u Dubrovniku), preko jazzy elektronike švedskog dua Koop, sve do pjesama Islanđanke Björk iz mjuzikla "Ples u tami", hita razočarane generacije 90-ih "Creep" Radioheada u ublaženoj jazzy verziji Elize Lumley, sve do romantične snovitosti njezinih omiljenih Cigarettes After Seks (Dreaming of You). Ova je hrvatsko-slovenska svestrana kazališna umjetnica još jednom pokazala da svakim svojim baletom nadmašuje samu sebe tako da s nestrpljenjem iščekujemo ljetnog zagrebačkog Otela - njezinu 151. premijeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....