Ovogodišnje nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta potvrđuju koliko je cijela ta “institucija” izvještačena i nerealna. Prolio sam more tinte, kako bi napisao pokojni Tomislav Židak, bilježeći proteklih desetljeća njezinu pretencioznost. Broji čak trideset i šest kategorija, od kojih su neke na preskok, svake druge godine (parne ili neparne) pa nikad ne znaš koliko ih je točno na meniju. Ove je godine u igri dvadeset i devet kategorija. Oscar se, primjerice, dodjeljuje u njih dvadeset i pet (uključujući onu za šminku). Ali što je Holywood prema hrvatskom glumištu i njegovu glamouru i razgranatosti!
Bez Mate Matišića
Naša kultura, i na to sam prolio more tinte dosad, uglavnom je usmena i u koordinatama trača te neformalnih “mišljenja”. Stoga nije čudno što se najmanje cijeni bilo što zapisano. Primjerice, dramski tekst. I najneupućeniji namjernik vjerojatno zna da se u kazalištu igraju dramski tekstovi, koje je tkogod napisao upravo zato da se igraju na pozornici. Štoviše, većina namjernika vjerojatno misli da mimo dramskog teksta i nema teatra. Zapravo ima, ali zacijelo dramski pisac nije sporedna pojava iliti nužno zlo.
Osim u nas. Ovako glasi naziv kategorije: “Nagrada Hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave”.
Spomenuti Oscar među četiri glavne kategorije gaji i ove dvije: najbolji originalni scenarij te najbolji adaptirani scenarij.
Nije, naime, isto pišeš li svoje ili prepravljaš tuđe. Zamislite da se u automobilskoj industriji dodjeljuje zajednička nagrada za najbolji novi model automobila i za najbolju autolimarsko-mehaničarsku preradu. Primjerice, zajedno idu novi golf i stari golf dvojka kojem je kumašin u dvorištu odrezao krov i dodao nehrđajuće naplatke.
Bilo kako bilo, među nominiranima ove godine nema ni jednog autora koji je nešto samostalno napisao, nego se natječu isključivo prilagodbe, adaptacije.
Skandalozno je što nije nominiran, primjerice, Mate Matišić, za dramski triptih “Ljudi od voska”, koji je u zagrebačkom HNK režirao Janusz Kica. Predstava je cijele prošle i ove sezone rasprodana, a o toj drami pisalo se i raspravljalo protekle godine više nego o bilo kojoj drugoj. Na jednu od izvedbi došlo je, primjerice, stotinjak psihijatara pa su nakon nje raspravljali o svim dimenzijama teksta. Čemu?
Žiri glumaca
Žiri, sastavljen od četvero glumaca (Lela Margitić, Zijad Gračić, Sanja Marin, Enes Vejzović) i jedne novinarke (Lada Džidić) nominirao je, potpuno polupismeno i nejasno, ove radove, citiram: “1. Hrvoje Ivanković za dramaturški koncept i oblikovanje teksta te Ivica Boban za dramaturšku obradu teksta ‘Marin Držić - Viktorija od neprijatelja’ premijerno izvedenog na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama;
2. Ana Tonković Dolenčić za dramski tekst ‘Sherlock Holmes’ prema motivima i likovima pripovijetki i romana Arthura Conana Doylea premijerno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih;
3. Tomislav Zajec za autora dramatizacije i dramaturga predstave ‘Črna mati zemla’ Kristiana Novaka/Tomislava Zajeca praizvedene u Zagrebačkom kazalištu mladih.”
Ni točke, ni zareza, ni ispravne upotrebe padeža. Tko da shvati što znači “Hrvoje Ivanković za dramaturški koncept i oblikovanje teksta te Ivica Boban za dramaturšku obradu teksta ‘Marin Držić - Viktorija od neprijatelja’. Čijeg teksta? Što su mu uradili? Koja je razlika između “oblikovanja teksta” i “dramaturške obrade teksta”?
Tipično hrvatski
Posrijedi je inače odlična predstava, a Hrvoje Ivanković je, eto, odbio autorstvo jer ipak ima znatno više Držićeva teksta nego njegova. Ivica Boban je predstavu režirala, dakako mijenjajući predložak. Ta i svaki glumac adaptira tekst po svom, čim stane na scenu. Nikad se ne igra točno onako kako je zapisano!
Ukratko, kategorija je besmislena, vrijeđa inteligenciju, muti vodu, omalovažava stvaranje i proizvodi lažan dojam nekakve vrhunaravne učenosti. Tipično hrvatski, rekli bismo.