Napisao sam, kako desetljeća prolaze, cijelu malu tekicu filipika upućenih Nagradi hrvatskog glumišta. O toj mediokritetskoj sindikalnoj akciji Hrvatskog društva dramskih umjetnika, koje se inače ne bavi ničim doista bitnim za glumačku profesiju.
Na tradicionalnoj priredbi u zagrebačkom HNK, uvijek u ovo predblagdansko, slinavo doba, oni podijele nagrada više nego Američka filmska akademija, redovito po principu koga volim, toga gladim, a osobito ako je gori od mene.
Ovogodišnje nominacije za svekoliko djelovanje na polju dramskom odredio je žiri na čelu s glumicom Brankom Cvitković, u kojem su još zasjedali: glumica Nada Abrus, dramatrurginja Maja Gregl, redatelj Želimir Mesarić i novinar Andrija Tunjić. Ta gospoda odlučila su, među ostalim, da niti jedna predstava zagrebačkog HNK nije zaslužila bilo kakvu nominaciju.
Okej, cijela je priredba odavno besmislena, no manje je besmisleno što javnost misli da nije. Vrlo jasno i kratko: moraš, primjerice, biti ili kreativno tup ili zlonamjeran da zaobiđeš predstavu zagrebačkog HNK “Tri zime”. Ta predstava po drami Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana, toliko je iznimna da naš nacionalni teatar nije takvu imao još od 1976., kad je Kosta Spaić praizveo dramatizaciju “Kiklopa” Ranka Marinkovića s Radom Šerbredžijom kao Melkiorom. Deset godina poslije, predstavu je obnovio, sada s Draganom Despotom u najvažnijoj ulozi.
Zagrepčani su hrlili na nju kao što danas hrle na “Tri zime” i hrlit će i dalje. Za veliku predstavu moraju se podudariti tri glavna elementa: odličan tekst, odličan redatelj i društveni kontekst. Tri zime zaigrale su baš nekako kad se rasprava o našoj prošlosti pod komunizmom uzdigla na razinu prljave manipulacije...
Nekovrsna prljava manipulacija jest i ovo službeno ignoriranje najvažnijeg teatarskog događaja u protekloj godini u režiji glumačkog sindikata.
Predstave koje su nominirane u, imaš dojam, trista kategorija, neću komentirati, mnoge nisam ni gledao, ali više i nisu važne. Ako je najbolje otpalo, zašto bi više išta ostalo?