DUBROVAČKE LJETNE IGRE

PIŠE VLAHO BOGIŠIĆ: U Dubrovniku se može 'igrati' samo na sve ili ništa

    AUTOR:
    • Vlaho Bogišić

  • OBJAVLJENO:
  • 25.08.2018. u 22:26

Tonči Plazibat / CROPIX

Kako to da su Igre ove godine postavile Krležu i Marinkovića, dakle najbolje “iz povijesti vlastitog nacionalnog stvaralaštva”, a da je “umjetnička osobitost” toga pristupa ostala u jezičnom i kulturnom, zapravo društvenom pogledu posve nekomunikativna i prazna?

Iza stare dubrovačke bolnice, dolje prema Morskoj kući nisam prošao pedesetak godina, sve do prošle subote navečer, kada su Ljetne igre ondje praizvele dramatizaciju Marinkovićevih proza, naslovljenu Pod balkonima. Iz toga prolaza ulazilo se na otorinolaringološki odjel gdje mi je slavni doktor Altarac odstranio kronično zapaljene angine. Teško da bih se toga uopće sjećao da se u ono doba za takve zahvate primjenjivala prava anestezija, a ne maska s eteričnim uljima za uspavljivanje: još dugo sam na osjet brodskih lakova ali i neočekivani mediteranski koktel bilja reagirao nesvjesticom.

Vjerojatno sam prilazeći premijernom auditoriju djelovao ošamućeno, pa se suvremena doktorova nasljednica, ne po specijalnosti već po respektu, Lile Betica, zapitala je li je prepoznajem, što me začudilo. Ne stoga što se, i zavičajno i naraštajno poznajemo, koliko jer bi se nositelji dubrovačkog senatorstva, a gospođa Betica je sada figura iz tog uskog rasporeda, trebali svijetom kretati s osjećajem scene, da se i prije nego progovore “zna” o kome je riječ. Nikako nije dobro, ako se u tom smislu što promijenilo, a bojim se da jest. I da su Ljetne igre točka u kojoj se to dekodira.

Na Držićev način

Dubrovnik je bio kazalište, točka iz koje se razumijeva univerzum, “za Rim gledat”, davno prije Ljetnih igara. Prava je sreća da je Držić, kao registar toga stanja, sačuvan, ali ono je postojalo i prije Držića. Božidar Violić demonstrirao je to nominalno mlađim ali dubinski srednjovjekovnim, hvarskim Prikazanjem tako uvjerljivo da su se Đavla u izvedbi Fahra Konjhodžića uplašili i u crvenom i crnom komitetu pa je zamrzavanjem memoriran jednako snažno kao posljednja Krležina “legenda”, ona o Areteju, predložak koji je svugdje osim u Dubrovniku scenski propadao, a na Bokaru je igrao sve dok Rimljanin nije potrošio i svoje novovjeko vrijeme.

U doba kada je Krleža, pred civilizacijski slom u Holokaustu, i osobno potražio “svoga” Michelangela u Sikstini, a Marko Fotez pokušavao povezati Držićev i svoj, odnosno “naš” Dubrovnik, Ranko Marinković se u Zagrebu uvjerljivo narugao dum Marinu. Marinković će, međutim, postati Dubrovčanin upravo na Držićev način. Redatelj Areteja Georgij Paro uvest će njegovu Gloriju u jedva razumljiv labirint prolaza i trgova, gdje je svaka palača pomalo crkva, a svaka crkva tinel, odnosno dnevni boravak. Tim prije jer su u doba Marinkovićeve dubrovačke Glorije u tim crkvama velikim orkestrima ravnali najbolji dirigenti svijeta kakav smo tada poznavali.

O dubrovačkoj se pozornici u to modernističko doba naveliko pisalo u velikom svijetu, neće biti tek o glazbenim zvijezdama ili Titovu romantičnom tjesnacu njegove bipolarnosti. Štoviše, najbolji poznavatelj istočnoeuropskog teatra toga doba, znameniti kritičar Neue Zürcher Zeitunga Hansres Jacobi izričito je najavio one Marinkovićeve Balkone što će nam iza stare Bolnice pola stoljeća kasnije pasti na glavu: “Najbolja se garancija za umjetničku osobitost Igara vidi u izvođenju velikih djela iz povijesti vlastitog nacionalnog stvaralaštva, kojih bi izvedbe, na historijskim mjestima, i u udobnim dvorištima dubrovačkog ambijenta, osigurale Igrama očigledan vlastiti glas”. Kako to da su Igre ove godine poslušale Jacobija, postavile Krležu i Marinkovića, dakle najbolje “iz povijesti vlastitog nacionalnog stvaralaštva”, a da je “umjetnička osobitost” toga pristupa ostala u jezičnom i kulturnom, zapravo društvenom pogledu posve nekomunikativna i prazna?

Tonči Plazibat / CROPIX
 

U argumentaciji Krleže na Lokrumu i Marinkovića u Bolnici Igre kao da su se htjele odmaknuti od sebe samih, onoga supstrata po kojemu su Krležin Kolumbo i Marinkovićeva Glorija pripremile crveni tepih za Meštrovićev odljev Držića ispod prozora Vijećnice koji se vidi u milijunima selfija, budući da “prijestolje” iz onih drugih Igara - Igara prijestolja - na sreću u Gradu više nije moguće pronaći. Ali to ne mijenja mnogo u razumijevanju Dubrovnika kao “kulise” kojem bi Igre, kada ne bi bile mišljene iz zagrebačke nemoći, mogle i morale odgovoriti.

U Dubrovniku se može “igrati” samo na sve ili ništa. No dok se s Krležom, kako se to na margini portalskih kronika čulo, još i pokušalo dijalogizirati unutar pravih kazališnih kulisa, političkim žargonom kakvim se u dubrovačkom gradskom vijeću na tipičnom hrvatskom novogovoru ironiziraju proračuni pojedinih izvedbi, Marinković je sveden u nerazumljivu pretpostavku o mediteranstvu i nekakvu osobnom piščevu dubrovačkom sentimentu, kojega ne da nije bilo, već je taj mitološki inzularac sav svoj Dubrovnik nosio u onoj drugoj polovici prelomljene cigarete za koju sugovornik nikad ne bi znao gdje ju je spremio nakon što bi prvu utaknuo u muštikl. Dubrovčaninom se postaje s mjenicama o kojima govori Jacobi, one su nekad bile dobrodošle kao polog u zlatu, a u zlatno doba modernog Dubrovnika kojim su se kretali Krležine i Marinkovićeve figure izražavane su životu svakodnevice. Frojdov pojam svakodnevice, pa i dokolice, iščezao je iz “kulture” Igara.

Sjedeći potkraj tridesetih u Sikstini na “klupi između jednog štajerskog para i dvije stare engleske frajle”, Krleža “melankolično šuti ne snalazeći se u ovom ludilu oko sebe. Vani cvrkuću laste i sjene golubova padaju preko olovom okovanih i uokvirenih stakala prozornih, vani zvoni, sunčano, rimsko jutro, a ovdje je hladno kao u pivnici i samo se čuje kako odjekuje grmljavina barbarskih nožurda ovih turističkih dvonožaca, koji se tu guraju u buljucima”. U sparnoj katedrali hrvatskoga turizma u subotnju večer ne ide se na Igre, već na svadbe.

Za Marinkovićeve balkonske kazališne promenade, s druge strane uvale, dopirali su snažni, neuravnoteženi glazbeni ritmovi. Ambijentalno uzevši, što se kazališta tiče svadbeni vašar bi još i funkcionirao kao “tradicijski” kontrapunkt, ali je problem s ritmom barem dvostruk. Marinković je klasik, vjerojatno jedini u hrvatskoj govornoj frazi po sigurnom ritmu dostojan Krležine znamenite, nedovršene “rečenice”, klasik kojega je uostalom Vrdoljak posredovao filmskim slikama u široko dostupni kanon. Stezati, i to u Dubrovniku, Marinkovićev govor u nedorečenu karakterizaciju i ne može dovesti do boljeg do da gledatelj “ne razumije” je li u narativu riječ o milijunima ili tisućama dolara.

 

Oproštajni valcer

Ali, ovdje i nije ponajprije riječ o tome na koji su način Krleža i Marinković na Igrama postavljeni u užem, izvedbenom smislu. Gospodina Harjačeka koji eto u godini kada je Georgij Paro gosparski partio nije uspio postati Marinkovićev redatelj uostalom “spašavaju” odlične glumice, i to ne samo prvakinja onih lanjskih Igara, dubrovačkog zaumnog svijeta Doris Šarić Kukuljica, već i “Zagrepčanke” (Linda Begonja i Jelena Miholjević) koje kad se otrgnu smire svu tu izgubljenu ravnotežu.

Riječ je o tome da se lani na žalost nismo prevarili i da je Držićeva Viktorija od neprijatelja, bila oproštajni valcer one zaigranosti u kojoj se “društvo prijatelja dubrovačke starine” tako dugo zrcalilo u ljudskim licima na krečom povezanom zaslonu što ga sa zidina nisu isprali ni tereti povijesti, a ni projektili frustracije koja je na njima iskalila svoj bijes.

Dok je taj bijes u prvo ratno ljeto rastao, sudario sam se licem u lice s autorom Glorije ispred ulaza u katedralu. Marinković je požurio iz Trubadura da zaviri prema zvoniku iznad kojega je zagrmio ratni avion, autentičan kao iz Kiklopa. Zapitao sam ga, što je šjor Ranko. A ništa - kaže, da vidim je li se zvonik nakrivio. Pjesnik mirakula nije igrao na male uloge, pa će se kao i Držiću i njemu opet jednom, kada za to dođe vrijeme, Zvonik nakriviti na poklon.

Izdvajamo