‘Sretno‘

Povezanost labinske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi i velike američke zvijezde Josephine Baker

Scena iz predstave Sretno! u KUC-u Travno

 promo
U autorskom projektu Nikoline Majdak i Adriane Josipović bogat i zahtjevan scenski pokret na granici je profesionalne akrobacije

Predstava "Sretno" autorski je projekt Nikoline Majdak i Adriane Josipović, avangardan i izvan okvira. Igra na pozornici KUC-a Travno, u timu je i legendarni Damir Bartol Indoš, a producent je Cirk Pozor. Temelji se na životu dviju jakih žena - labinske učiteljice, spisateljice i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi te Josephine Baker, glumice, pjevačice i plesačice, američke zvijezde s početka ranih 20-ih godina.

Dovodeći ih sadržajno i misaono u vezu, predstava unikatno rekreira dolazak Josephine Baker u Zagreb 1929. Radnja je, rekli bismo, protestantski bespolna, obiluje humorom i spoj je eksperimentalnog i fizičkog teatra. Kredibilnom je čine, uz dojmljivu izvedbu akterica, primjerena scenska odjeća (ne navodi se autor), svjetlo majstora Andrije Šanta i glazba Ane Kovačić, koja uživo svira saksofon. Vrlo bogat i zahtjevan scenski pokret na granici je profesionalne akrobacije. Rijetko se u nas vidi takva izvedba. Naoko bez napora vladaju tijelom, glasom i mimikom. Vrlo su scenične, a prirodno, nenametljivo. Krase ih fleksibilnost i snaga, toliko da publika ne shvaća težinu izvedenog, jer sve je precizno i čini se lako. Rekviziti su im teška vrata i osam teških svežnjeva knjiga kojima barataju kao da su od stiropora. Na njima i balansiraju, zajedno s vratima. Crna utroba pozornice jest, pak, scenografija; minimalna, ali efektna i u potpunosti iskorištena. "Dječački" kostimi, crne cipele, kratke hlače i tamne košulje s okomitim crvenim prugama sliče uniformi, a zapravo ironiziraju žensku krhkost. Radnja propitkuje ženstvenost, ništeći njezinu fasadu i uobičajenu sliku.

Pratimo, dakle, fiktivan susret dviju snažnih žena koje se neumorno bore za slobodu, za "lijep, lijep, lijep" ideal, pri čemu se otvara ne treće oko, nego treće - okno. Parolom o jednakosti nevidljivi labinski rudari misaono i praktično prevladavaju nacionalizam i rasizam, dajući predstavi antifašističku retoriku. S nadom da će ugledati svjetlo dana pri izlasku iz rudnika, ne znajući hoće li preživjeti u tmini okna.

Predstava, dakle, vješto kombinira odlomke iz knjige Giuseppine Martinuzzi i novinske isječke u povodu dolaska Josephine Baker u Zagreb. Pritom predstava ironizira i politički govor kao takav. Kraj je mogao biti manje običan, što je, zapravo, jedina zamjerka, no jedan sat prođe začas. Suradnica za pokret je Roberta Milevoj, a scenu potpisuje BUNT 32.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. siječanj 2023 09:58