Što je zapravo boja kože? Tko je uopće crnac, a tko, primjerice, Japanac? Je li Bog možda crn? Ovim pitanjima u novoj kazališnoj predstavi "Black/white is my color", koja je premijeru imala u petak u zagrebačkom HKD Napredak, bave se nagrađivani hrvatski glumac Vilim Matula i Lawrence Kiiru, kenijski redatelj i glumac s hrvatskom adresom. Iako se komad dotiče migracija i diskriminacije kao europske realnosti, on to radi vrlo promišljeno - na pametan i izrazito duhovit način, zbog čega ćete se u nekim trenucima nasmijati baš onako iskreno i do suza. Predstava je nastala prema motivima drame "Crnci" francuskog pisca Jeana Geneta.
Kemija između Matule i Kiirua, koji se međusobno savršeno nadopunjavaju, posebno dolazi do izražaja na minimalističkoj sceni koja njihove razgovore stavlja u prvi plan, a anegdote i crtice iz njihovih privatnih života predstavi daju dodatan šarm - od Lawrenceova posjeta policijskoj postaji kad je trebao dobiti hrvatsko državljanstvo, do njegove uloge u "Kristoforu Kolumbu" na Dubrovačkim ljetnim igrama te mukama s akuzativom i hrvatskim padežima općenito... Ima tu i "Nikole Šubića Zrinjskog", "Ere s onoga svijeta", Severine, njezine "Dalmatinke" i "bile boje"... Kroz sve navedeno suptilno se provlači motiv boje kože, koja se naglašava i šminkom, koju Vilim Matula na početku same predstave stavlja na lice. Istu na kraju i skida, čime poentira ono najvažnije - svi smo mi ljudi i svi smo ispod kože jednaki.
- Kolegu Lawrencea godinama sam nagovarao da baš on i ja zajedno nešto radimo, neku predstavu, ali pod uvjetom da i on u njoj sudjeluje, zbog njegovog nevjerojatnog iskustva, fantastičnog humora i jednako nevjerojatnih anegdota... Prvo smo razmišljali o Samuelu Beckettu, a onda je Lawrence, prije više od godinu dana, predložio Genetove ‘Crnce‘, koji su mu i dugo prije bili u planu. Vjerujte, u to vrijeme, kad smo mi intenzivno počeli stvarati predstavu i pripremati tekst u kojem su nam Genetovi motivi zapravo okosnica, nije bilo ovakvih incidenata kojima sad svjedočimo u Zagrebu, tako da oni nemaju nikakve veze s predstavom. Taj veliki problem o kojem Genet piše još 1958., koji je očito bio svjetsko pitanje još i prije onih velikih nemira u Americi, on o njemu govori na vrlo duhovit, ali i vrlo bitan način - istovremeno, to sve što on govori fantastična je poezija i taj dio najviše nas je zanimao. A to kako se sve poklopilo s ranije spomenutim incidentima, to je žalosna slučajnost i apsolutno je loše što se takve ružne stvari događaju - kaže nam Matula.
Predrasude
Pitamo ga kako se uopće kao društvo boriti protiv predrasuda.
- To je zadaća svih nas - od vlasti, preko sindikata, svih - truditi se da tim ljudima, koji su nam itekako potrebni (procjene su da nam nedostaje još 400.000 ljudi, da bismo imali mirovine, da bi nam zdravstvo koje je u problemima ikako funkcioniralo, da ne pričamo o obrazovanju i drugim sektorima društva) pružimo i osiguramo dostojanstvo te sva ljudska prava. Oni ne smiju biti getoizirani, naprotiv, moraju biti integrirani, to bi svima trebalo biti jasno. Isto tako treba pronaći i načine da oni nama pokažu i približe svoju kulturu, da radimo zajedničke projekte, to je jedini ispravan način - odgovara glumac.
Lawrence Kiiru, koji u "Black/white is my color" igra redatelja, za kolegu Vilima Matulu ima samo riječi hvale.
- Vilim je strašno komičan! Svi ga znaju kao nekog ozbiljnog aktivista, a zapravo ga treba vidjeti u nekom drugom svjetlu i nadam se da smo u tome uspjeli u ovoj predstavi, koju smo sveli na jedan dobar dijalog, gdje mi u jednom malom prostoru govorimo o divnim stvarima - o ljubavi, o tome kako se ljudi mogu zbližiti... Ne treba čovjeka gledati po boji kože - žut, bijel, crn. Ovo nije predstava o rasizmu, ovo je predstava o slobodi. Genet je preko Afrike, koja se u to doba, prije 50 godina, oslobađala, govorio o slobodi čovjeka, o ljudima koji su potlačeni i ugroženi, ali i o našoj ulozi u borbi protiv te kolonizacije. U našoj predstavi riječ rasizam čak se ni ne spominje, mi to nismo htjeli.
S druge strane, Vilim i ja u duhovitom i malo provokativnom načinu igranja, ali na lijep način ukazujemo na važnost integracije ljudi - mi sami odličan smo primjer toga - čak i Vilim i ja, on kao čovjek bijele, a ja kao čovjek tamne puti, možemo surađivati i napraviti nešto skupa, to jest moguće. Ne zaboravimo i da ti stranci koji dođu kod nas, svi ti radnici, oni na kraju krajeva nose sliku o našem društvu dalje u svijet. Neki od njih postat će dio ovog društva, neki će otići - i ja sam ovdje došao studirati pa sam ostao - isto tako i oni svijetu portretiraju sliku o Hrvatskoj, htjeli mi to ili ne, ali tako je. Nitko ovdje nije došao s namjerom da dominira, ljudi putuju kako bi radili i zaradili za sebe i svoje obitelji. Hajdemo mi pomoći njima jer oni pomažu našoj ekonomiji. Hajdemo se kroz zajedničko stvaralaštvo učiti međusobnom razumijevanju. Evo, ja bih volio naučiti neki indijski ples, volio bih znati više o Nepalu, njihovoj kulturi... Nema toga što se dogovorom i bez ponižavanja ne može postići, poštujmo se, to je jedini recept za bolju budućnost - zaključuje Kiiru.
