Dubrovačko Kazalište Marina Držića pripremit će ove kalendarske godine sedam premijera. Novi ravnatelj, mladi Paolo Tišljarić, priprema opsežan program i osjeća se da je teatar, s ne baš malenim ansamblom, dobio potreban poticaj i priliku za dokazivanje. Prvom premijernom predstavom, “Ne plaćamo, ne plaćamo”, redatelj Ivica Kunčević obilježio je 50 godina umjetničkoga djelovanja. Duhovito je adaptirao i režirao dubrovačkoj publici već poznati tekst talijanskoga nobelovca Darija Foa, koji je, u režiji Lea Katunarića, zaigrao pred dubrovačkom publikom i 1993. godine.
Posrijedi je politička satira s elementima apsurdnoga, koja iznosi, vratolomno i drsko, prirodu sukoba između države i kapitala s jedne te rada i radnika s druge strane. U ratno doba bijaše prepoznatljiva najprije priča o neimaštini, o profiterstvu, pa su vreće s namirnicama koje su dvije radničke žene napola otele iz samoposluge bile kazališni znak domaće tadašnje puke potrebe za preživljavanjem i stvarne bojazni od gladi.
Danas pak više privlači onaj mehanizam kapitalističkog ispiranja mozga, koji je, na koncu, u svojoj perverznosti, stvarnoj ili gotovo stvarnoj, proizveo poštene radnike i nepoštene kapitaliste, ili se nama barem čini da su takvi.
Ružna scenografija
Nezgodno je u ovoj Kunčevićevoj režiji, za koju je napisao britke songove, a pamtljivo, ritmično i logično uglazbila ih je Paola Dražić Zekić, što je opremljena banalnom, jezivo ružnom i ničemu korisnom scenografijom Marina Gozzea. Cijelo zbivanje, gotovo bih rekao, ometaju i grubi, ružni i na neki dodatno nepotreban način banalni kostimi Danice Dedijer. Dvojica radnika nose nekakve tobože radničke hlače od trapera s naramenicama, a koje kao da su taj čas iznesene iz skladišta, još krute, pa stoje na njima kao impregnirane vreće. Dvije akterice odjevene su u jednako krute, nesenzibilne haljine, tobože priproste, a zapravo napadno ružne, jedna jezivo žuta, druga mutno crvena…
Kad je taj segment predstave posrijedi, ona “vuče” na amaterizam, koji ne može skriti ni rudimentarno dizajnirano, pali-ne-gasi svjetlo Marka Mijatovića. Mnogo veći trud uložila je autorica scenskog pokreta Zrinka Japunčić. Osobito je dojmljivo njezine ideje ostvario glumački par koji čine Izmira Brautović kao Ana te Branimir Vidić kao njezin suprug Luka. U svojevrsnoj reperskoj dionici Vidić je tjelesno hitar i bistar poput vještog mladića, a Izmira Dautović oslobađa energiju zaraznom gipkošću.
Njih dvoje ozbiljni su glumci, kakvih ima u svakom našem izvanzagrebačkom teatru, ali nigdje baš ne bujaju, što bi se reklo. Ukratko, i njih su dvoje dokaz da odlični glumci rade posvuda u nas, jedino često ne dopremo do njih, ili oni ne dođu do nas. Ne postoji u nas, dakle, u provinciji provincijska gluma. Odnosno postoji, ali ta provincijalnost jednaka je metropolskoj. A izvrsna gluma također.
Nejasna poruka
Redateljski, nadalje, neriješen problem jest dakle što se predstavom htjelo kazati. Jeziva oprema sugerira nekakav neorealističan pučki teatar, gluma pomalo salonsku komediju, a sadržaj ostaje nejasan: rugaju li se to pisac i redatelj radnicima poradi njihove neukosti, naivnosti i općenito blesavosti, uslijed koje i nisu zaslužili bolje do da ih se slabo plaća i još slabije poštuje? Naime, duhovito je prikazano najprije njihovo neznanje. Obojica radnika, mlađi, kojeg igra malko sputano, nervozno, odviše pognuto, ali ne i nesimpatično Lujo Kunčević, toliko su blesavi da vjeruju kako se dijete može presaditi iz žene u ženu, već veliko poput mačke, a s pomoću epruvete.
U to ih uvjeri policajac (u potrazi za kradljivcima iz samoposluge, odnosno njihovim suprugama), a kojega s ponešto, recimo tako, previše “presence” igra Edi Jertec. Njega su dopale i uloga tužnoga inspektora, pogrebnika, starca, koji bi u radnju trebali unijeti apsurd, ali ovdje osjećamo prije svega nekakav hinjeni realizam. Mlađu ženu, Ivanu, također pomalo oprezno, neoslobođeno igra mlada Nika Lasić. Igra sigurno, ali ne oslobađa dovoljno energije u odnosu na količinu kojom bi trebala raspolagati. Naime, doimlje se mnogo čvršća i hrabrija nego što zasad pokazuje.
Lijepo prihvaćena
Ivica Kunčević ne tako davno objavio je svoju drugu knjigu, “Redateljske bilješke”, dragocjeno štivo za kritičare, teatrologe, glumce i općenito kazališne ljude. Ono daje uvid u sve njegove režije, pisana je jedrim, a nenametljivim stilom, informativna, duhovita, nepretenciozna jest to ne jedino introspekcija, nego Kunčević daje u vrijedne portrete mnogih glumaca i drugih umjetnika. U njoj, među ostalim, opisuje i režije koje nije uspio realizirati, a ne libi se ni prisjećanja vlastite nemoći ili nerazumijevanja građe koju bi trebalo oblikovati i oživjeti. Živo me zanima dnevnički zapis uz ovu predstavu. Naime, što je htio postići?
Bilo kako bilo, premijerna publika lijepo je prihvatila ovu jednoipolsatnu predstavu, koja bi primjerice u Kerempuhu, ovakva kakva jest, postala hit, pa je vjerojatno očekuju i barem neka gostovanja...