Predstava “Zlatno libro”, koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, premijerno je izvedena 1. kolovoza. Autori dramskog teksta temeljenog na bajkama iz dubrovačkog kraja su Marin Lisjak i Filip Jurjević, a predstavu je režirala Helena Petković.
Predstava započinje na igralištu. Dva prijatelja (Dario Gverović i Dan Vukelić) igraju košarku, no igru im pokvare dvojica nasilnika koji mlađega otjeraju, a starijem uzmu loptu i fizički ga maltretiraju. Kad majka pozove dječaka na večeru, ova dvojica pobjegnu, a glavni junak predstave uplakan zaspi na igralištu. U tom trenutku dolaze vile (Mirej Stanić, Ivana Gulin, Hrvoje Sebastijan, Zdeslav Čotić i Bojan Beribaka) koje dječaku odlučuju napraviti predstavu i naučiti ga vrlo važnu vještinu: kako da se zauzme za sebe.
Predstavu izmišljaju na licu mjesta. Listaju zbirku bajki “Zlatno libro” i iz nje preuzimaju likove i predmete koji im se čine zanimljivima i koje mogu iskoristiti s obzirom na sredstva koja imaju pri ruci. Središnji se dio radnje paralelno odvija na dvije razine. Na jednoj se vile dogovaraju i osmišljavaju predstavu koja se na drugoj razini pretvara u stvarnost. Dječak tada postaje glavni junak koji se bori sa zmajem, vraća ukradenu zlatnu jabuku i pomaže djevojčici iz ružmarina, uz koju otkriva i nešto važno o povjerenju i prijateljstvu, a na kraju i o sebi.
Vile s rogovima
Vile u ovoj predstavi nisu onakve kakve su inače u bajkama. Čak i u jednoj od priča iz literarnog “Zlatnog libra” vile su “jedna ljepša od druge”, a njihov je brat, kojeg se žele riješiti, pola čovjek - pola životinja, s rogovima i repom. No predstava ne preuzima taj standard prema kojemu su lijepi likovi najčešće i dobri, a ružni zločesti (ponekad i samo zato što su ružni). U predstavi vile imaju rogove, iako ne strašne, nego zanimljive, isprepletene cvijećem, koje su oblikovale Ana Mikulić i Irena Kraljić. Ove vile nisu ni ljupke, nego su smiješne. Dobre svakako jesu, ali ne i idealne. Nisu mudre, nemaju uvijek spremne odgovore, nego puno improviziraju i isprobavaju, a uz to su i vrlo glasne.
Zbog ovakvih likova i radnje koja se odvija na nekoliko razina, mnogi trenuci u predstavi imaju ugođaj i dinamiku novih crtanih filmova ili videoigrica. Tu je, na primjer, vrlo smiješan, nimalo strašan zmaj s glasom koji odjekuje, čiji kostim nose dvije vile koje se istodobno prepiru, a vještim redateljičinim postupcima omogućava se izlazak likova iz okvira te se uspostavlja i kod rušenja četvrtog zida, pa se svijet publike i svijet izvođača miješaju.
Redateljica je, uz pomoć scenografkinje Irene Kraljić, dala upute za kretanje glavnome junaku koje izgledaju kao neka vrsta vodiča za videoigru. Ovakvom novomedijskom dojmu doprinosi i scenska glazba skladatelja Ivana Končića. Glazba se s obzirom na predstavu odvija u blokovima koji se odnose se na neki trenutak u radnji ili na pojedine likove. Kako bi što jasnije upotpunila predstavu, skladatelj se služi jednostavnim i prepoznatljivim sredstvima.
Drukčiji pristup
Usredotočuje se na stvaranje melodija u tonalitetnome kontekstu ili se koristi već poznatim karakternim zvukovima, poput glasnih disonantnih akorda koji predstavljaju zmaja ili kratkog uzlazno-silaznog motiva nad ritamskim pulsom tijekom borbe (još jedan trenutak koji podsjeća na videoigru). Ansambl, kojim dirigira Franko Klisović, čine glazbenici Đana Kahriman (violina), Šimun Končić (viola), Vanda Đanić (violončelo), Denis Ajduković (kontrabas), Đive Kušelj (flauta), Stijepo Medo (klarinet), Stefani Grbić (klavir) i Karmen Pervitić (udaraljke), pri čemu puhački instrumenti i udaraljke scenskoj glazbi unaprijed daju zvukovnu zanimljivost, čak i kad se tretiraju klasično.
Osvrćući se na vlastitu predstavu, dramaturzi su istaknuli kako nipošto nisu željeli “djeci prodavati maglu i podcjenjivati ih”. Znači li to da su bajke inače takve? One to lako mogu biti ako se pričaju s ciljem da djeci prikažu idealizirani svijet, onakav za kakav bi (uglavnom odrasli) pripovjedači željeli da mu se dive i da slušaju (bajku, ali i da inače budu poslušni). S takvog pripovjedačkog stajališta ponekad se ono što djeca inače vole čini novim i beskorisnim i želi im se dati nešto za što se zna da je provjereno. Ova predstava bira drukčiji pristup. Temelji se na tri narodne bajke, no ne uprizoruje ih, nego iz njih preuzima pojedine elemente iz kojih stvara potpuno novu priču, koja sluša i slijedi dječji ukus umjesto da pokazuje nešto što djeca još ne znaju, a trebali bi znati. Uz to, pokazuje im i da oni koji pričaju nisu baš uvijek u sve sigurni i često isprobavaju, prilagođavaju i istražuju. A starijima u publici pokazuje da tu “tajnu” ne treba uvijek skrivati.