“Kafka na žalu” Harukija Murakamija među zanimljivijim je romanima što sam ih pročitao posljednjih godina, a ova scenska adaptacija iz pera američkog pisca Franka Galatija uspjelo prenosi njegov pripovjedni svijet u scenski mikrokozmos.
Režija Ivice Buljana utoliko je uspjela što ne kvari duh izvornika, daje stanovitu, što se kaže atmosferu, ali malo što osim nje: misli se na njoj rađaju nekako mlitavo, mizanscen je formiran kao vječito prešetavanje mnoštva aktera manje-više ukrug, svi se nešto pomiču tek toliko da ne stoje, a scenski pokret, odviše napadno vidljiv, potpisuje Šimun Stankov.
Dojmljiva ambalaža
Tko nije čitao Murakamija, teško će se snaći u radnji, jer su nedovoljno režijski obilježeni protagonisti, a usputni se likovi često previše forsiraju. Tempo je monoton pa predstava s vremenom postaje sve neprozirnijom, tako da su više od dva sata igre za nju previše. Dramaturgija Mirne Rustenović uredno je provedena, ali ne ide dalje od početne ideje da se unutarnji život likova prikaže kao vanjsko zbivanje.
Moguće je reći: predstava nije za svakoga i nije komercijalna, a ljubitelji Murakamija mogli bi doći na svoje.
Buljan je okupio izvrsne suradnike, koji su njegov stanovit redateljski amaterizam upakirali u dojmljivu ambalažu. Scena Davida Maljkovića otvara prostor velegrada kao pustoš u sjenama, sve je u predmetima, ništa u zidovima, prostor je slobodan a opet obilježen, čemu pridonosi i složeno, diskretno osvjetljenje mariborske umjetnice Toni Soprano Meneglejte.
Kostimi Ane Savić Gecan unaprijed su za neke likove zadani, kostim Johnniea Walkera (lik s etikete za viski) i kostim Pukovnika Sandersa, koji je ujedno i lik s etikete i stvarna osoba, osnivač golemog lanca zalogajnica Kentucky Fried Chicken. Zadani nisu dakako kostimi za životinjske likove i oduševilo me kako je nimalo doslovno zamislila psa ili mačke. Dojmljivi su, pamtljivi ali ne i napadni kostimi za glavne likove osobito, a nema zapravo ni jednoga kostima koji se ne bi mogao scenski braniti.
Glazbene dionice
Mitja Vrhovnik Smrekar napisao je više opširnih glazbenih dionica, vrlo uvjerljivih, vrlo nenametljivih, zaumni su a opet lirski dirljivi songovi, glazbeno jednostavni no teški za pjevanje, tako da ne znaš falšaju li glumci namjerno ili zbilja ne mogu bolje; ne znaš dakle je li posrijedi scenska ironija ili stvarna emocija.
Odličnih glumaca čovjek se uvijek zaželi. Dvojicu protagonista, 15-godišnjeg dječaka Kafku i Nakatu, muškarca u ranim šezdesetima, igraju Matija Čigir i Dragan Despot. Despot je kao pomućeni Nakata izvanredan. Taj njegov ratni veteran slika je i prilika ljudske dobrote izgubljene u užasu preživljavanja neopisivog. Taj Nakata, koji o sebi zbori u trećem licu jednine, zapravo je kompleksna ličnost, nimalo lud, ali nimalo niti u svijetu, osim parcijalno, kao šaptač mačkama. Mačke s njim govore i on s njima, sve na ivici života. Mladi Matija Čigir odlično je iskoristio priliku. Igra zbilja zrelo za još praktički početnika. Krasi ga prirodan scenski humor, stanovita skepsa prema tome što radi, poprilično je već izgradio dikciju i pamti ga se na sceni.
Napredak Luce Anić
Drago mi je nakon toliko mjeseci vidjeti mnoge glumce. Ponovno sam se razveselio Almi Prici, Kseniji Marinković, Nini Violić, Krešimiru Mikiću i još mnogima iz ovoga ansambla. Među mladima, moram naglasiti, jer sam je bio strogo korio, napredovala jest Luce Anić, koja ovdje igra manje-više nebitnu Djevojku. Lišila se gotovo posve cvrkutanja u glasu, više misli što radi, scena joj bolje pristaje i ona njoj. Na dobrom je putu, rekao bih.
Još igraju Goran Grgić, Marin Klišmanić, Tin Rožman, Iva Jerković, Ana Begić, Siniša Popović, Livio Badurina, Tesa Litvan, Nikša Kušelj, Filip Vidović, Iva Mihalić, Ivan Colarić, Marin Stević te Igor Kovač, ne znam je li gost iz Gavelle ili je prešao u ansambl HNK.