Uprizorenje predstave “Aziz ili svadba koja je spasila zapad” Predraga Lucića i redatelja Dina Mustafića, jedina dramska premijera na ovogodišnjem Splitskom ljetu, odigrana je u kompleksu Vile Dalmacija.
Elementi kiča
Ovaj komad, tragikomična alegorija u maniri Brechtovog epskog teatra, na čiju se praizvedbu čekalo više od desetljeća, u osnovi je jednostavna priča o strahu i njegovim učincima. Strah je usmjeren prema nepoznatom tamnoputom čovjeku koji je osvanuo na buržoaskoj svadbi, ta emocija pokreće čitav mali rat protiv izmaštane opasnosti i neće donijeti ništa dobro - kao što ni jedan rat ne donosi.
Lucić je doveo na scenu likove iz Brechtovog “Pira malograđana”, ali im je pridružio i tajnovitog Aziza te trojicu mudraca koji ne nose vrijedne darove - njihov je doprinos naprosto mudrijanje, besplodna roba kakva se može dobiti na internetskim forumima i na zidićima pred samoposlugama.
Predstava je postavljena u okruženje takozvanog klasičnog pira kakvi se odvijaju na svakom uglu, s familijama koje se baš ne ljube, ali vjeruju da im je dužnost slaviti i zabaviti se; uza sve prepoznatljive elemente kiča svadba tako i ostaje Brechtova i postaje naša, domaća, a završila bi kao i sve svadbe s puno namještenih fotografija, usiljenog veselja, malo zadjevica i pijanstva, da se kao nepozvan gost nije pojavio strah.
Redatelj Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić, nakon uvodnih slika u kojima ima i nešto praznog hoda, razigrali su majstorski scene ratovanja protiv utvare. U sjajno orkestriranoj bitci malograđani sklapaju krhki savez i grade, Brechtu u počast, barikade od slomljenog namještaja.
Izvor straha
Zbog straha puca tanka korica uljuđenosti, strah se hrani samim sobom, i kroz napukline izvire sve ono što će i ne baš najpametniji malograđanin prešutjeti - barem dok je trijezan. Izvire prezir, oslobađa se okrutnost, izranja neznanje ili oskudne, tko zna otkud skupljene poluinformacije o svijetu udaljenom od damastnih stolnjaka i vjenčanih cvjetnih aranžmana.
Izvor straha, Aziz, poput katalizatora utječe na opće rasulo u kome iskri gorki Lucićev humor.
Naslovnu ulogu tumači Nikša Arčanin. Taj lik gotovo i nema teksta i izražen je scenskim pokretom - njegov završni ples je elegantan, gibak i vrsno uvježban, ali mimika i geste su još jače.
On je, moguće, kako svatovi nagađaju, zbilja Marokaner iz predgrađa, momak koji došao nešto zaraditi izvedbom svoje točke, malo je uplašen u tom bučnom okružju, malo tužan i umoran. Možda je i bijesan ili će to tek postati. Ostaje neproničan, za razliku od slavljenika koji su se u samoj panici ogolili do srži i koji su izbrojeni, odvagnuti i razdijeljeni, kako u vinskoj magli proriče jedan od svadbara.
Uigran tim sastavljen je od glumaca raznih generacija: nastupili su Stipe Radoja, Katarina Romac, Nikola Ivošević, Monika Vuco, Tajana Jovanović, Marjan Nejašmić Banić, Nives Ivanković, Nenad Srdelić, Davor Pavić, Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić, Ivan Baranović, Mia Čotić i Zdeslav Čotić. Glazba Tamare Obrovac pridonijela je kvaliteti izvedbe, kao i kostimi Lejle Hodžić koji su prepoznatljivi svakom gledatelju.
Bez odgovora
Izbor lokacije nije loš, no riječ je o predstavi koja može igrati svugdje, tako da ambijent u šumi, premda dobro iskorišten, može biti lako zamijenjen kazališnim daskama.
Teška pak pitanja o odnosu prema onima koji nam nisu slični ostaju, dakako, otvorena, opet na tragu Brechta koji potiče gledatelja da misli i sam donosi zaključke - ni jedan odgovor nije serviran.