Svjedočili smo ovacijama nakon premijere opere "Orfej i Euridika" Christopha Willibalda Glucka 23. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U pandemijskom vremenu brojnih ograničenja kazališta, a napose operni i baletni ansambli diljem svijeta, plaćaju najveći ceh, mnoga su još uvijek zatvorena, ali ne i naše nacionalno koje je uspjelo ne samo ostvariti operu pred publikom, nego i pokazati ansambl na visokoj i očito je održavanoj umjetničkoj razini. Rezultat nije izostao. Štoviše, nakon također pandemijske "Carmen", koja je neuobičajenim iskorakom iz tradicije izazvala kontroverze, ali joj nije bilo moguće osporiti posve nov dramaturško-estetski pristup, ovaj i ovakav "Orfej" nastavlja broditi putem nekih novih promišljanja koja će se, valja vjerovati, u nekim sklonijim vremenima nastaviti.
Gluckova opera iz 18. stoljeća ima posebno mjesto u glazbeno-scenskoj literaturi, unatoč činjenici da je tema o mitskom antičkom pjevaču i pjesniku s lirom, spominjana ili u cijelosti korištena od Vergilija i Ovidija, preko filozofa Boethiusa, do baroknih Španjolaca Lopea de Vege i Calderona della Barce, pa dalje do Rilkea, Goethea, Jeana Anouilha i Jeana Cocteaua preko čije je drame Orfej stigao i na film. Opera i baleta o Orfeju skladano je od renesanse do danas stotinjak, no samo su dvije ostale kao paradigmatične označnice dviju od tri velike operne reforme u povijesti. Monteverdijev iz 1607. i Gluckov praizveden 1762. godine.
Gluckov ustupak vremenu
Svatko od spomenutih, i drugi ovdje nespomenuti, bavio se mitom iz svog kuta, no svima je, osim možda Jacquesu Offenbachu u operetnoj persiflaži "Orfej u podzemlju", zajednički nazivnik inspiracije bila bezumna ljubav udovca koji nije mogao preboliti smrt voljene Euridike pa se uz pomoć bogova i njihova glasnika otputio u Had ne bi li je našao i oživio, ili ostao s njom. No bogovi su postavili i uvjet kojim je Orfej morao odvesti Euridiku bez pogleda, što je ovaj dakako prekršio i po drugi put, ali sada zauvijek ostao bez supruge.Tako kaže mit, no Gluck je učinio jedini ustupak vremenu koje je voljelo happy end pa su bogovi u operi popustili i sretan je par mogao živjeti.
U ovako pojednostavljenom sadržaju skriva se, međutim, čitav kompleks pitanja, natuknica, dvojbi ili tumačenja, što nas dovodi i do različitih scenskih rješenja pa tako i ovog novog zagrebačkog u režiji Anice Tomić koja je usprkos vedroj glazbi finala dojmljivo osmislila kraj u kojem nitko ne umire, ali i izbavljena Euridika i emisar bogova Amor u trenu nestaju, a patnik Orfej s dvojbeno ciničnim smiješkom ostaje sam! Sjajan kraj priče koja dotiče i vjernost, i hrabrost, i strah, i nepovjerenje, život i smrt u trajnoj interakciji i u konačnici neumitnu samoću kojoj nikakav deus ex machina neće pomoći.
S nekoliko suptilnih detalja, poput cipela umrle Euridike koje Orfej uporno nosi u potrazi za umrlom suprugom, ili prizora na Elizejskim poljanama (uz veliki doprinos oblikovatelja svjetla, videa te scenografa Ivana Lušičića – Liika), redateljica je pokazala empatiju za lirski dio priče kao i vještinu organizacije prostora s dojmljivim hodnikom kojim kroči naslovni junak razdvajajući orkestar. Ono što nisam razumjela je zašto Amor mora pušiti i piti, zbog čega se Euridika šminka i čemu služe onolike stolice i scenski radnici koji stalno nešto unose ili iznose ometajući tijek glazbe. U scenski dojam pripadaju i kostimi Doris Kristić, odličan za Orfeja, prikladan Euridiki i posve nejasano nezgrapan za sitnog Amora.
I naposljetku, Gluckova jedinstvena glazba, tankoćutna, umirujuća, tako osjećajna i dramatična u isti čas. Orkestar kao potpora pjevačima bistar kao suza, nenametljiv a trajno prisutan pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića, pripremljen besprijekorno, kao i nevidljivi oktet zbora Opere. Rijedak je užitak čuti tako prirodno muziciranje, to više jer protagonistice igraju ispred u pozadinu uvučenog orkestra. Vidljivog kontakta između njih i dirigenta nema, a sve ide poput švicarske urice. Dijelom je ta besprijekorna sinkronizacija zacijelo i zasluga vrsne i iskusne umjetničke voditeljice opernoga studija Nine Cossetto.
Počast prvakinjama
Šećer je na kraju ovoga prikaza iz počasti našim prvakinjama. Dubravka Šeparović Mušović još jednom, nakon Carmen, gotovo neprepoznatljiva. Najfinijim nijansama boje glasa, uzornim legato frazama, duboko zagledana u lik koji se ostvaruje u boli, borbenosti i rezignaciji, Orfej je koji će se pamtiti. Valentina Fijačko Kobić osvaja svojim lijepim, bogatim glasom a igra neuobičajeno dramsku Euridiku, izvan najčešćeg klišeja pljačljivice. Ne znam što reći za lik Amora slavujskoga glasa Ivane Lazar. Uloga je pjevački atraktivna i tako je umjetnica pjeva, s lakoćom i šarmom. No sve drugo je kod ovog Amora nedefinirano. Od čudnog izgleda (nisu se očekivala krila ni išta slično) do ciničnog ponašanja. Kao da se ovom poštaru mitskih bogova povjereni posao baš i nije svidio. No zacijelo je i to bila neka poruka?!
Ono što mi se čini iznimno važnim jest vidljiv rad Anice Tomić s protagonisticama. S obzirom na to da joj je ovo bio prvi susret s operom i njenim specifičnostima, sposobnost i pozornost koje je usmjerila na gradnju likova, a to inače baš i nije čest slučaj, odlika je koju ćemo znatiželjno očekivati u nekim, nadajmo se, budućim projektima.