Veseljko Sulić, koji je preminuo u Rio de Janeiru, bio je veliki baletni umjetnik.
Rodio se 1929. u Pučišćima na Braču, a bilo mu je trinaest godina kada su se on i sestra našli u izbjeglištvu u El Shattu. Pridružili su se dječjoj folklornoj skupini s kojom su nastupali po američkim vojnim bazama. To su bili Sulićevi plesački počeci. Nakon završetka rata u Zagrebu se upisao u KUD "Joža Vlahović" jer, rekao je jednom prilikom u intervjuu za Gloriju, već tada nije mogao bez plesa. Privukao je pažnju Ane Roje i Oskara Harmoša, koji su ga pozvali u školu za muške plesače koju su baš tada osnivali, pa je Sulić već sa sedamnaest godina prvi put nastupio u HNK u predstavi "Aida".
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Sulić je obrazovanje poželio nastaviti u inozemstvu te je s 22 godine otputovao u London gdje mu je učiteljica bila Audrey de Vos. Plesačko iskustvo stekao je u trupama Johna Cranka, Kennetha McMillana i drugih.
Već sljedeće godine Sulić se pridružio trupi Janine Charrat u Parizu gdje je ostao jedanaest godina.
"Moj je san, zapravo, bio Pariz. Čim sam završio školu, odjurio sam u grad svojih snova potražiti posao i našao sam ga u jednoj francuskoj plesačkoj trupi. U podne sam bio na audiciji, a već u dva sata na prvoj probi. Nakon tri godine postao sam danseur étoile (plesač-zvijezda), a od Vešelka - Vessili. Mojim pravim imenom Francuzi su lomili jezik i učinio sam taj ustupak. No, uvijek mi je drago čuti kad mi se obraća moj prijatelj Pierre Cardin. On je moje pravo ime odmah zapamtio i nikada me nije drugačije oslovio nego ‘Veselko‘", prisjetio se Sulić.
Diljem Europe solistički je nastupao s tada najpriznatijim balerinama poput Ludmille Tcherine, Zizi Jeanmaire i Colette Marchand. Nastupao je i u filmovima u Francuskoj i Njemačkoj, a s Geraldine Chaplin snimio je film za Francusku televiziju. Postao je i glavni plesač u trupi Lido de Paris.
Baletom Suite Lyrique u Parizu počeo je koreografsku karijeru. Ubrzo je u Lyonu koreografirao "Kralja Edipa" po tekstu Jeana Cocteaua sa Jean Maraisom u glavnoj ulozi.
Dok je živio u Francuskoj, prisustvovao je večeri na kojoj je jedan od gostiju bio i Cocteau koji je tada izrekao rečenicu koju je Sulić smatrao veoma smislenom: "Najsretniji je onaj čovjek koji živi svoj život u skladu s onime što jest". Sulić se s tom tvrdnjom složio te je naglasio da je on sretan samo u baletu i glazbi.
Jedan od zvjezdanih susreta koje je doživio bio je s Picassom. Njegova je tadašnja supruga Françoise Gilot tada, naime, radila kostime i scenografiju njegove predstave "Heracles" pa je Sulić nakon premijere bio gost u stanu slavnog para.
"Bio sam impresioniran time što odlazim u kuću genija. Očekivao sam da će se držati kao veličina, pomalo ukočeno. Ništa od toga! Večera se služila za jednostavnim stolom u dnevnom boravku, a mi, uvijek gladni plesači, navalili smo na hranu. Picasso se ponašao kao svaki domaćin koji se veseli gostima, nukao nas jelima, točio piće i brinuo se da se ugodno osjećamo. Međutim, samom pojavom, glasom, nekim unutarnjim zračenjem ipak je širio magiju oko sebe", komentirao je Sulić.
U Ženevi je kao koreograf radio na Mozartovoj operi "Idomeneo" u kojoj je pjevao tada mladi Luciano Pavarotti, kojeg je Sulić doživio kao simpatičnog i zabavnog mladića koji pjeva kao anđeo.
U Parizu je plesao u Lido de Paris sve do 1964. godine kada je trupa pozvana u New York. Tijekom boravka u New Yorku nekoliko je mjeseci plesao na Broadwayu te pohađao školu modernog baleta poznate američke plesačice Marthe Graham, a zatim je uslijedilo poziv da se na tri mjeseca pridruži reviji Folies Bergère na gostovanju u hotelu Tropicana u Las Vegasu, koji je po pitanju kulturnog života smatrao "gradom pustinjom" jer mu je fokus bio na kockarnicama i show businessu.
Godine 1972. osniva Nevada Dance Theatre (danas Nevada Ballet Theatre) za koji je koreografirao 51 balet. Posao koreografa je izrazito volio, a on ga je, kao i cjelokupna plesačka karijera, vodio u razne krajeve svijeta: Hong Kong, Singapur, London, Ženevu,na Novi Zeland...
U Americi je surađivao čak i sa slavnim Liberaceom kojeg je upoznao kada se glazbenik pojavio na njegovoj predstavi "Orašar". Liberace se, pričao je u jednom intervjuu, doimao simpatičnim i dragim čovjekom koji se šalio i razgovarao s plesačima. "Svaku večer išle su dvije njegove predstave s mojim plesačima, pa sam sedam večeri zaredom išao na njih. I nikad mi nije bilo dosadno jer je Liberace bio fantastičan showman. Cijela je predstava zapravo bila šala o njemu. Svirao je klavir jako dobro. Trebao je biti klasični pijanist, ali se preselio u show business. No, nikad mu šale nisu bile uperene na druge. Imao je Rolls-Royce prekriven dijamantima. Govorio bi kako ga je kraljica Elizabeta pitala bi li joj dao svoj krzneni kaput... Ma, znao je biti divan", rekao je Sulić.
Godine 2011. postao je prvi Hrvat sa svojom zvijezdom na Stazi slavnih u Las Vegasu.
Nastupao je, podučavao i koreografirao diljem svijeta, a dugogodišnji dom našao je u Brazilu.
"U jednom intervjuu iz 1957. izjavio sam da bih volio živjeti u Riju jer volim more, sunce, a odgovara i mom mediteranskom temperamentu, no nisam niti sanjao da će se to doista i dogoditi. Ali, eto, to je još jedan san koji mi se ostvario", ispričao je Sulić u intervjuu za Gloriju.
Na 51. splitskom ljetu baletni ansambl HNK Split izveo je retrospektivu šezdeset godina umjetničkog rada "The Best of Veseljko Sulić".
Godine 1998. osmislio je i koreografirao koprodukcijsku predstavu "Kralj Edip" (Veseljko Sulić-Philip Glass-Jean Cocteau) HNK u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara.