“Uvijek sam bila baraba, ali nisam napuhana. Samo kažem ljudima što ih ide” znala je govoriti kostimografkinja Ika Škomrlj koja je preminula ovaj tjedan. Njeni su radovi uživali gotovo kultni status među strukom. Nije možda uvijek bila lagan karakter, sjećaju se njezini mnogi suradnici, no kada bi nekog prepoznala, prigrlila, učinila bi to beskompromisno. Isto tako, bila je vrlo samouvjerena, no kada bi njezini novi kostimi premijerno bili na sceni, trema je uvijek bila prisutna i u zrelim godinama.
Ika Škomrlj, rođena 13. srpnja 1932.. Bila je poznatija pod nadimkom Ajki, a u najužim prijateljskim krugovima znali su ju od milja zvati i Ajkula. U kazalište se zaljubila još kao tinejdžerica, odlazila je na predstave s roditeljima Jeronimom i Marijom i bratom Josipom. Već s dvanaest godina znala je, poput većine kreativaca, što u životu želi biti. Martini Petranović, autorici njezine monografije, pripovijedala je: “Imala sam u djetinjstvu papirnatu lutku za koju sam crtala i rezala haljine. No, ni tada me nije zanimala samo igra, kroj kao kroj, nego sam već tada vidjela cijelu predstavu na sceni: sa scenografijom, dekorom, glumcima…”. Negdje se u međuvremenu počela dvoumiti i papire je za upis fakulteta naposljetku predala njezina majka. Nisu požalile, ni majka ni kći, bilo je to - to.
Ika Škomrlj završila je studij scenografije 1956. na Odsjeku za scenografiju Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, koji je, nažalost, bio vrlo kratkog vijeka. Radili su tamo, kada je ona bila studenticom, Kamilo Tompa, Branko Gavella, Mihovil Kombol, Ranko Marinković, Drago Ivanišević i Slavko Batušić. Već kao studenticu zapazio ju je znameniti likovni kritičar Radoslav Putar, 1953. kada je vidio njezine radove za Shakespeareova Koriolana. Uzori su joj na početku bili Vladimir Žedrinski i Vanda Pavelić Weinert.
Skice za predstavu “Umorstvo u katedrali”
Skica za “Don Carlosa” iz 1978. godine
‘Mislili smo da će biti glumica’
Iz fakultetskih dana prisjeća je se glumac Tonko Lonza: “U jesen, početkom nastavne godine 1953./54., kad se u hodnicima ADU već susretalo pedesetak studenata i dvadesetak studentica na studijima glume i režije, pojavila se Ika Škomrlj, djevojka stasita, izrazito lijepa, ugodna glasa, temperamentna, s aurom diskretne iskonske erotičnosti, požudna. Ponadali smo se da će studirati glumu, da svojom ljepotom, ‘krojem’ i nastupom pripada studentima glume. Međutim, ona je položila prijemni ispit i upisala se na upravo otvorenu katedru scenografije i kostimografije”. Tonko Lonza svoja je sjećanja iznio za monografiji u izdanju ULUPUH-a čija je autorica Martina Petranović, a urednica Ivana Bakal.
Kostimografkinja Ivana Bakal za Jutarnji se prisjeća pokojne kolegice: “Bile smo usko vezane dok smo radile na spomenutoj monografiji, ali i ranije smo surađivale na pripremama za knjigu ‘Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije’. Ostale smo bliske i posljednjih godina, kada je i počela pobolijevati. Bilo joj je teško posljednjih mjeseci, i vjerujem da je sada pronašla svoj mir. Ika Škomrlj bila je uvijek oštra, britka, glasna, znala je što hoće izraziti, jasno je znala reći s čim se ne slaže. No, isto tako priznala je kada je u krivu i iskreno bi čestitala kada bi vidjela nešto što je kvalitetno, drugačije. Na prvu je djelovala strogo, no kad biste ju jednom upoznali, mogli ste vidjeti koliko ima veliko srce”. Upoznale su se prije više od tri desetljeća. “Kada sam se počela baviti kostimografijom, nije bilo osobe od autoriteta koje sam se bojala više od Ajkice. Radila sam 1986. godine na predstavi koju je režirao Vladimir Gerić. Bila je to moja prva velika predstava, ona je došla pogledati što radi mlađa kolegica, koja je polako tek stasala na sceni i pohvalila je moj rad. Polako je naše druženje preraslo u prijateljstvo”. Ike Škomrlj se sjeća, kao prave, kako kaže: “pedantne horoskopske račice”, i nastavlja: “Prvo je, dok smo radile na monografiji, sakupila sve svoje skice iz svojih ormara, iz privatne arhive, nakon čega smo počele raditi na monografiji uz, naravno, radove koji se čuvaju na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU”. Je li naposljetku bila zadovoljna monografijom? “Je, bila je, isplatilo se”.
Skica za predstavu “Amadeus monumentum” iz 1990. godine
Skica kostima za “Zrinskog” iz 1994. godine
Ljubav prema olovci
Omiljeni pisac Ike Škomrlj bio je Miroslav Krleža. Knjige su joj mnogo značile, sve do posljednjih dana života. Nije podnosila mediokritete, što je jasno davala do znanja, bila je perfekcionist. U mladosti je pohađala glazbenu školu, svirala je klavir. Ponekad bi znala i zasvirati klavir u pauzama od stvaranja. Skice je uvijek radila različitim slikarskim tehnikama, na zanimljivo oslikanim pozadinama, ali je znala reći da najviše cijeni olovku. Na skicama, kako tumači Ivana Bakal, “nesvjesni je autoportret same Ajki, skica dame s jarko crvenom kosom”. Bila je oštra jezika, nije se ustručavala reći kako je struka omalovažena kada su neškolovani, netalentirani i likovno nepismeni kostimografi, zahvaljujući svojim prijateljstvima, radili poslove za koje nisu bili vješti: “Ne možeš sve napraviti kao govedinu”, znala je reći.
Kada Iki Škomrlj nešto ne bi valjalo, prisjeća se, pak, Franjo Horvat, znala je govoriti i “to vam je za hren ribati”. Franjo Horvat bio je jedan od talentiranih suradnika koje je Ika Škomrlj sama odabrala. Prepoznala ga je još kao mladića koji je tada radio u varaždinskom HNK. Kako kaže: “Imam predivna iskustva naših druženja i jako će mi nedostajati, puno mi je značila. Imala je senzor za ljude koji su talentirani, a nalaze se u njezinom okruženju. Upoznali smo se kad sam radio u varaždinskom kazalištu kao vanjski suradnik, asistent na kostimima na raznim festivalima. Surađivali smo na predstavi čiji je redatelj bio Matko Sršen. Dvaput smo se susreli na sat, sat i pol. U tom sam trenutku bio za nju neki klinac od dvadeset i sedam, dvadeset i osam godina. Svidjelo joj se da sam odmah rekao kako se sve može napraviti što je zamislila, nisam se bunio. Nakon toga je Dianu Kosec Bourek nagovorila da me angažiraju i u Zagrebu. Ljudi su je se znali bojati jer je djelovala strogo, no zapravo je bila puna topline, jednom kad ju bolje upoznate. Vodila me u društvo s Vladom Habunekom ili Ružom Pospiš Baldani. Nije ju zanimalo tko je već afirmiran, a tko ne. Smatrala je, kako mi je rekla, da se talentirani ljudi moraju zajedno družiti”. Franju Horvata dovela je u Zagreb, u HNK, na funkciju majstora kazališnih kostima, i kako dalje kaže: “Uz pomoć Ajki modernizirao sam kazališnu radionu od prvog dana. Želio sam tada i realizirati jedinstvenu radionu za sva kazališta u Hrvatskoj”. Ajki je savršeno znala objasniti svojim suradnicima krojačima što i kako treba realizirati. Franjo Horvat se, dalje, prisjeća pokojne kostimografkinje: “Često je, za razliku od mnogih drugih kostimografa, sate i sate provodila radeći na krojevima, važno joj je bilo da kostim bude besprijekoran. Nakon tri godine sam otišao iz HNK, ona se borila da ne odem. Kasnije sam saznao kako je ona do kraja svog života pričala da HNK nije imao osobu koja je bila poput mene u tom sektoru, to mi je veliki kompliment”, kaže Horvat.
Scena iz predstave “Pjesme ljubavi i smrti” iz 1981. godine
Kostim za Areteja iz 2006.
Balerina Almira Osmanović također jako dobro pamti trenutak kada ju je pohvalila Ika Škomrlj, kako se može pročitati u spomenutoj ULUPUH-ovoj monografiji: “U osamnaestoj godini primljena sam u Balet HNK u Zagrebu kao potpuni trešnjevački autsajder, bez neke priznate škole, odmah dobivši mali solo u praizvedbi baleta Papisa Ivana, velikoga hrvatskog koreografa Miljenka Vikića. Nikad neću zaboraviti naš prvi susret i Ajkino iskreno oduševljenje mojom trominutnom kreacijom. Ugledavši me na jednoj probi u baletnoj dvorani, bila je u potpunom zanosu te je na sav glas rekla: “Kaj je ovo, otkud ta mala, pa ona je fantastična”, jednako kao što susrete s Ikom Škomrlj pamti i Histrion Zlatko Vitez: “Došavši na mjesto direktora Gavelle, za svoju prvu predstavu Petar Veček odabrao je ‘Gospodu Glembajeve’ Miroslava Krleže, a kostimografkinja je bila Ajkica. Kostimi su bili u dosluhu s vremenom, manje-više frakovi ali, naravno, s prepoznatljivim Ajkičinim stilom i rafinmanom. Do te predstave svi su Silberbrandti igrali u popovskim mantijama; mene je Ajkica obukla u frak, a samo je bijeli ovratnik davao do znanja da je riječ o svećeniku. Sve drugo, pa i moje držanje, dalo je naslutiti kako nije riječ o dosadnom teologu i doktoru filozofije, nego o mogućem ljubavniku barunice Castelli. Kritike su bile i više nego izvrsne, a najdraži mi je Ajkin komentar: “Ti, za razliku od glavnog glumca, znaš nositi frak. Vidi se da si Varaždinec. To se nemre nafčiti, to se rodiš s tim, imaš ili nemaš!”.
Iza Ike Škomrlj od pedesetih godina pa do njezine smrti kostimografski je opus za preko pet stotina predstava na kojima je radila, za što je više puta nagrađivana, naposljetku i nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo. U njezinoj će se biografiji pronaći podatak da je radila u svim važnijim hrvatskim kazališnim sredinama, napose u zagrebačkom HNK, ali i u drugim zagrebačkim kazalištima, te u kazalištima u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Dubrovniku.
Skica za Hamleta iz 2000. godine
Skica za još jednog Hamleta, ovaj put iz 1975.
Skica za predstavu “Kroatenlager” 2001. godine
Teatrologinja Martina Petranović prisjeća se Ike: “Upoznala sam se s opusom Ike Škomrlj radeći na disertaciji o povijesti kostimografije. Bila je stroga i dobro znala što hoće, a što ne, što je i vidljivo iz njezinih skica. Mislim da ju sjajno predstavlja njezin citat, kojim i započinje monografija: “Oduvijek sam znala da sam drukčija, ali nisam znala je li to dobro”, kaže Martina Petranović, koja će govoriti i na komemoraciji Ike Škomrlj predviđenoj za ponedjeljak, u foajeu HNK u Zagrebu u 14 sati.
Ika Škomrlj godinama je surađivala sa zagrebačkom Školom za klasični balet. Radila je i za televiziju, film. Neke od tema koje su ju okupirale bile su povijesne vojne odore, pa se tako u njezinoj monografiji može pročitati i sljedeće: “Stav je bio uvelike iskazan u njezinom retoričkom pitanju: A što je vojska nego teatar?”, što je rezultiralo i osebujnim projektom kreiranja vojnih odora za Hrvatsku vojsku te za različite paradne ili svečane postrojbe. Štoviše, taj ju je posao (re)kreiranja hrvatskih povijesnih odora u jednom trenutku u devedesetim godinama prošloga stoljeća toliko zaokupio da je, kako i sama priznaje, bila čak spremna mjesto kostimografa u kazalištu privremeno zamijeniti mjestom u svojedobno zamišljanom povijesnom institutu. Srećom za kazalište, to se ipak nije dogodilo”.
U monografiji se može pročitati i kako je u polušali karizmatična kostimografkinja znala govoriti kako više voli stvarati kostime za dečke “jer su puce uvijek htjele samo biti lijepe”.
Ika Škomrlj u svome prirodnom okruženju, među kostimima u kazalištu