Gracilna i graciozna mlada dama Iva Vitić, udana Gameiro, primabalerina je Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Vrlo zanimljiva, iskrena i snažna osoba veliki je adut našeg kazališta. Udana je za portugalskog baletana Guilhermea Alvesa Gameira u kojeg se zaljubila jednog ljeta u Lisabonu gdje je bila na školovanju. Iva je unuka velikog hrvatskog arhitekta, Šibenčanina Ivana Vitića. Vitić i ne zna da mu je unuka slavna balerina. Otišao je prije nego što je ona došla na svijet. U svakom slučaju, bio bi sretan. Pričali smo Iva i ja u toploj prelijepoj Esplanadi o divotama i teškoćama života jedne krasne plesačice. Za Ivu su balet i život - jedno te isto.
Kakav Božić i Novu godinu očekujete?
- Ne očekujem nego znam: radni i Božić i Novu godinu. 'Orašar'.
A, cijelu novu 2021.?
- Nadam se dobroj vakcini i nestanku te grde i zle pandemije.
Tako ste nježni, imate jedva 47 kilograma - a ustvari ste jaka, mišićava žena…
- Ja po prirodi imam mišiće, nisam krhka. Ne dam se. Ja sam žilava. Gi, moj suprug, mi kaže: pa kako ti nemaš nikakvih povreda, ti uvijek sve izdržiš…Hvala Bogu, imam dobru građu tijela.
Naravno, pa Dalmatinka ste po djedu. Ali ipak balerine imaju slabih mjesta: nožne prste.
- Naše papučice se zovu 'špice'. One nam čuvaju nožne prste. Te 'špice' imaju 'kapice' koje štite prste. U tim 'kapicama' je vata ili neka spužvica.
Balet je umjetnost, ali je donekle vezan i sa sportom. Barem u vježbanju…
- Ima nekih sličnosti, u pripremi izvedbe. Trening. Ali nije sport. Balet je stvarno način života. I na pozornici i izvan nje. Sve je, od malih nogu, podređeno baletu. Dok su se druga djeca trčala igrati ja sam - vježbala ples. Nije bilo ni malih rođendana, ni tuluma, kasnije. Nema toga ni danas. Ja sam stvarno balerina. Želim plesati i ne smatram da se bilo čega odričem. To je drugačiji život, u koji se malo nas upušta. Znate, ja uživam u baletu.
Kad ste počeli?
- Sa šest godina sam, navodno, rekla svojim roditeljima da se želim baviti baletom. Prihvatili su. Na tim prvim tečajevima baleta bilo nas je jako, jako puno. U toj dobi mnoge djevojčice žele plesati. Zatim smo polagali audiciju za osnovnu baletnu školu. Već nas je bilo manje. Nakon osnovne škole je srednja baletna škola. To je ozbiljna faza. Počelo nas je 10 u razredu, završile smo samo tri djevojčice.
Okrutno?
- Pa je, ali kako drugačije? Čujte, mora biti i predispozicija i talent i velika volja. I sposobnost shvaćanja glazbe. Koordinacija pokreta. To se sve mora poklopiti. Ja mislim da čak i taj magični talent ne mora biti presudan, ako je netko velik radnik.
Vi, te tri djevojčice, danas ste profesionalne balerine?
- Ostale smo samo dvije. Treća se odlučila za drugi smjer… Maja i ja plešemo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Tijela plesača su usavršena do optimuma. Balerine i baletani su anatomski nenadmašivi.
- Tako je. Zato mi i imamo ta velika ogledala u koja se stalno gledamo dok vježbamo. Neki put i boli kad se pogledaš u to zrcalo, jer vidiš sve mane i pogreške.
Doma imate također veliko ogledalo?
- Mmmmm… Imam. Ali se nastojim ne gledati. Gledam se samo kad smišljam vlastite modne kombinacije. Na vježbama se gledamo i namještamo poze: jer, nekom tijelu određene poze odgovaraju, nekom ne. Svi smo drugačiji.
Tko je danas najbolji baletan na svijet? Talijan Roberto Bolle?
- Apsolutno jest. Bolle je senzacionalan. Već ima dosta godina. Njegovo tijelo je kao isklesano, kao da ga je netko najprije nacrtao pa se tek potom On rodio. Bolle ima danas 45 godina. I još pleše, a to je puno godina za balet.
Koliki je profesionalni vijek jedne vrhunske balerine, vas na primjer?
Ovisi. Ovisi o tijelu, o zdravlju, o vlastitom osjećaju sebe. Naš izvrstan Tomislav Petranović još uvijek pleše. Ima preko 40 godina. Balerine? Također ovisi o disciplini tijela, o kondiciji. Mislim da je granica i za balerine u za baletane negdje iznad 40 godina.
Znači, trajete slično koliko i nogometaši.
- Otprilike.
Svaki dan vježbate? Koliko?
- Svaki dan, osim nedjelje. Koliko sati? Puno. Čak i po čitav dan uoči premijera. Tada i nedjeljom.
Kako psihološki izdržite taj naporni dril? Osobito ove bolesne godine?
- Posebno nam je bilo teško u trećem mjesecu, ožujku, kad se kazalište zatvorilo. Baš je trebala biti premijera baleta 'Ponos i predrasude'. Sve je bilo spremno, uvježbano. Svaki dan smo bili na pozornici. Jedva smo čekali tu premijeru. I - onda se zatvorilo kazalište. Bili smo zatvoreni gotovo dva mjeseca. To je užasno dugo. Mi, inače, imamo pauzu samo ljeti, nekih 40 dana. To je naš godišnji odmor. Dakle, pauza je trajala dulje od našeg uobičajenog ljetnog odmora. Bilo je svima teško, osobito nama u baletu. Vježbali smo doma, nabavili posebni pod za balet koji se ne kliže, išli smo trčati u prirodu… Pokušavali smo vježbati, ali to nije to. Onda se dogodio i potres, 23. ožujka… težak period. A, sada smo, prije nekoliko dana, izašli iz samoizolacije. Naime, cijeli balet je bio u samoizolaciji jer nam se zarazilo 14 plesača. To je užasno puno.
Koliko ima članova Balet HNK?
- Sve skupa osamdesetak, više starijih, manje mlađih plesača. Dakle, bili smo u samoizolaciji oko dva tjedna. Direktor Baleta Leonard Jakovina dao nam je još tri dana slobodno da dođemo 'k sebi' nakon izolacije. Moj suprug Guilherme je trčao po stubištu gore-dolje, jer nismo smjeli izaći van. Posebno je teško nama plesačima ništa ne raditi, jer smo mi, inače, cijeli dan u nekom pokretu. Ne volimo nedjelje, ne volimo ne raditi. A, i publika je nervozna, jedva čeka da se vratimo na scenu.
Teško je očuvati zdravlje svih tih umjetnika koji nastupaju pred publikom…
- Rekla sam vam, i nama se bilo zarazilo 14 plesača.
Vi ste asketi?
- Pa moglo bi se reći. Ustvari - jesmo. Mi plesači smo asketi. Racionalni asketi i zanesenjaci. To smo mi. I dobro smo organizirani.
Dovoljno je velika pozornica HNK za vaše sve plesne atrakcije?
- Kad bi bila veća, bilo bi super. Ali, možemo mi to, dovoljna je za našu umjetnost i vještinu.
Plesači na neki način i glume u predstavama?
- Da.
Ne smijete izgovoriti ni riječ?
- Ne. Samo se, koji put, smijemo. U 'Glembajevima' se Barunica smije, vrlo glasno.
Ali, možete nečujno šaptati na sceni?
- Da, to i radimo, ponekad. Publika to ne čuje.
Gadno je ako moraš šutjeti na pozornici dva sata?
- Fascinantno kako je koreograf Leo Mujić uspio napraviti 'Anu Karenjinu' i 'Glembajeve' u baletnoj verziji. I sve je razumljivo, bez govora. Vrhunski koreograf je Leo Mujić. Vrlo su teški i zahtjevni njegovi koraci. Ali, što teže - to bolje.
Jeste li čitali 'Glembajeve' prije postavljanja baleta?
- Naravno. Uvijek čitam. I pogledam film, ako postoji. Pa, svaki balet ima svoju priču. Tu i jest draž baleta. Onda se 'uvučem' u tu ulogu. Kad smo radili 'Glembajeve' puno mi je pomogla fenomenalna glumica Alma Prica. Pričala mi je kako ona, kao glumica, doživljava i stvara svoju ulogu u drami 'Glembajevi'. Pomogla mi je puno Alma.
Veliki Milko Šparemblek jako mi je vas hvalio. Baš jako i uvjereno.
- Milko Šparemblek je bio prvi koji me zamijetio nakon što sam došla iz baletne škole. Otkrio me. Pa smo zatim radili 'Pjesme ljubavi i smrti', na glazbu Gustava Mahlera. To je bio moj prvi veliki izlaz na baletnu pozornicu. Plesala sam dvije uloge. Zatim je Slovenija Milku pripremila Gala večer. Rekli su mu - 'dovedi koga hoćeš pa neka pleše uz tebe'. Izabrao je mene. Plesali smo u mjestu Prevalje odakle i jest Šparemblek. Prevalje je između Ljubljane i Maribora, uz samu austrijsku granicu. Bila je velika mećava na putu, ali smo stigli na vrijeme, otplesali sjajno. Bila sam počašćena tom suradnjom s velikim Učiteljem. Neki dan je Milko imao rođendan: devedeset i drugi! Zaista sjajan plesač, erudit i veliki čovjek. Ima dva sina, Davida i Danijela, sa suprugom Spomenkom, bivšom balerinom, koju zovemo, od milja - 'bomba'.
Milko mi je kazao da je, najvjerojatnije, ples najstarija umjetnost.
- Ako je tako rekao Milko, onda je tako.
Pročitao sam negdje da je Eshil prvi radio i koreografiju za predstavu, a da je Sofoklo i sam plesao u nekim svojim komadima?
- Moguće. Zanimljivo.
Istražite to…
- Hvala na domaćoj zadaći….
Jeste li se kad ozlijedili plešući?
- Nisam nikada. Jedini problem što sam ga imala bilo je kurje oko koje je došlo već do kosti. Prošle godine sam pred predstavu išla na operaciju i to nisam nikome rekla, osim mami i mužu Giju. To je bilo gadno, boli jako. Bilo je to tri sata pred predstavu. Morala sam ići pod nož jer nisam više mogla izdržati bol. Iskopali su mi doktori to vražje 'kurje oko'. Pojavljivalo mi se, povremeno, punih devet godina. Sad ga, konačno, više nema.
Znate etimologiju 'kurjeg oka'?
- Ne, znam samo da grdo boli.
To znači 'kokošje oko', a na njemačkom se veli 'pijetlovo oko'.
- Hvala. Nema ga više.
Jeste li ikad pali plešući na predstavi?
- Da, jesam. U 'Ani Karenjinoj'. Pala sam sam zajedno s partnerom. On se pokliznuo, bili smo zagrljeni, on me trebao vući po sceni… oboje smo pali. U trenu mirno smo se podigli na noge i nastavili plesati. Publika nije uopće reagirala. Imamo stvarno vrlo uviđavnu i finu publiku. Voli nas. Mladom partneru je kasnije bilo vrlo neugodno i mjesec dana mi je donosio čokolade da se ispriča. Ma, pa i to se događa u baletu. I u tome je - čar.
Je li vam nešto zabranjeno raditi? Voziti motocikl? Bungee Jumping?
- Ništa nam nije zabranjeno. Ali, ne skijam, na primjer. Vježbali smo Bungee Jumping kad smo imali 'Petra Pana'. Morali smo letjeti na sceni pa smo trenirali. Vježbali smo u jednom kazalištu iza Bundeka. Tamo je bio visoki strop i te sve nemoguće 'žnore'. Ipak, ne smijemo takve opasne stvari raditi.
Onda igrajte šah s Gijem…
- Neću. Volim igrati poker. Igramo povremeno Gi i ja.
Mora biti za novac…
- Pa je. Uvijek nekako ucijenim muža. I pobijedim. Kupim torbu…
Postoji trema?
- U principu ne. Možda malo… Uvijek je najgori taj prvi izlazak na scenu.
S kim volite najviše plesati?
- Moj muž je izvrstan baletan. Guilherme, zvan Gi. Portugalac. Upoznali smo se na mom školovanju u Lisabonu i zavoljeli. On je tada plesao u Helsinkiju. Pa je došao doma u Lisabon na ljetovanje. Tako je sve počelo jednog lijepog lisabonskog ljeta. On je dvije godine mlađi od mene, ali je puno zreliji nego ja.
Biste li željeli biti mama?
- Daaaaa, da. Želim. Dvoje djece, po mogućnosti. Još malo… Baka, mamina mama, stalno me nagovara 'pa kaj je, sve ste već otplesali, vrijeme je za dijete'…
Muški i ženski balet?
- Ima razlika. Muškarci nemaju one 'špice', jer ne plešu na prstima. I, oni nas dižu, a ne mi njih. Ima i drugih manjih razlika.
Balerine i baletani se često vjenčavaju međusobno?
- To je tako u cijelom svijetu. Pa svaki dan, cijeli dan vježbamo s partnerom i nemamo ni vremena upoznati druge osobe. Mi plesači smo dnevno više sati u kazalištu negoli doma. To je tako. Gi i ja smo sretni.
Bojite li se tog zlog virusa?
- Hmmmm. Nas dvoje, Gi i ja, testirali smo se četiri puta. Uvijek smo bili negativni. Gi se čak u jednoj predstavi mora poljubiti s partnericom… Nismo zaraženi. Vaše pitanje je umjesno. Da li se bojim? Da, bojim se. Mislim da taj virus na svakoga reagira drugačije.
Što radite nedjeljama?
- Idemo mojoj mami na ručak, čitamo, gledamo neke serije, šetamo psića… Gi je prije dosta godina strgao nogu, pa bio u nekoj depresiji, u gipsu, pa mu je njegova mama iz Lisabona donijela jednog malog Jack Russella. Zove se Miles, ali ga mi zovemo Mile. Moja mama ga zove - Milane…
Svi vi plesači imate savršena tijela. Jedino neobično je što hodate kao - patke…
- Točno. Ali ja to uopće ne osjećam. Stopala su nam prilično izokrenuta. Boli me ako ih držim ravnima. Profesionalna deformacija.
Unuka ste velikog hrvatskog arhitekta Ivana Vitića, Šibenčanina.
- Znam. Jesam. Nažalost, nisam ga upoznala. Umro je godinu dana prije nego što sam se rodila. Ponosna sam na njega. Njegov vjerni učenik i prijatelj, također izvrstan arhitekt prof. Nenad Fabijanić bitno je pomogao Giju i meni nakon potresa prije devet mjeseci. Zahvalni smo mu. Šibenska gradska uprava već nekoliko godina namjerava jednu ulicu kod plaže Banj imenovati njegovim imenom. Nije. Neodlučni su. No, možda naredne godine dobijem ulicu u Šibeniku.
Jamačno.