Ravnatelj drame zagrebačkog HNK, redatelj Ivica Buljan, dosad je na scenu postavio brojne tekstove suvremenih pisaca, a ovih dana točnije u petak planira se prva izvedba njegove najnovije predstave „Kafka na žalu" prema kultnom romanu slavnog japanskog pisca Harukija Murakamija. Buljanova predstava ujedno je i prvi novi naslov zagrebačkog HNK nakon što su se otvorila kazališta, iako se službena premijera planira tek u rujnu.
Razlog toj odluci je taj što kazališna dvorana sada može primiti samo dvjestopedeset gledatelja, pa su odlučili, objašnjava redatelj, krenuti s pretpremijernim izvedbama kao u anglosaksonskim kazalištima, u nadi da će najesen moći napraviti veliku premijeru s punim gledalištem. Ivica Buljan probe za svoju najnoviju predstavu održavao je u specifičnim uvjetima, u mjesecima dok je harala korona kako u svijetu tako i kod nas neznajući hoće li i kada doći do premijere i na koncu do otvaranja kazališta. S popuštanjem mjera teatri su se ipak otvorili i Buljan je ubrzanim tempom sa svojom ekipom nastavio s pripremama, iako u prvo vrijeme samo virtualno.
Uspio je na kraju pripremiti predstavu za prvu izvedbu već sad koncem lipnja. Nije posustao niti u jednom trenutku iako je, kako je to uostalom i nekim u normalnim uvjetima uobičajeno, a pogotovo u ovim pandemijskim, bilo i uspona i padova, pa i dana kada se sve činilo nemogućim makar samo zbog loših biometeoroloških uvjeta. No, kad dođe u kazalište i kad probe krenu, sve za Ivicu Buljana postaje moguće. Pa tako i ova prva izvedba, kad već nije prava premijera.
Probe su, kako nam priča, u različitim intenzitetima trajale od travnja, u početku preko neta, kasnije u vrlo malim grupama s par glumaca. „Uživali smo u ovakvom meditativnom materijalu koji nam je dao mogućnosti poniranja u sebe, služio je skoro kao duhovni trening za preživljavanje u izvanrednim okolnostima“. Zašto baš Murakami i Kafka na žalu? Kod Murakamija i njegovog romana „Kafka na žalu“ privuklo ga je kaže to što se u tom romanu isprepliće svijet živih i mrtvih, materijalni svijet i unutarnji svijet snova i sjećanja. Tinejdžer Kafka kojeg glumi Matija Čigir bježi od oca, radikalnog konceptualnog umjetnika Johnya Walkera kojeg tumači Krešimir Mikić, i u potrazi za izbjeglom majkom misli da je nalazi u tajanstvenoj gospođici Saeki koju igra Alma Prica. Ulazi s njom u strastveni erotski i ljubavni odnos.
Starac Nakata kojeg glumi Dragan Despot kreće u potragu za polovicom svoje sjene koju je izgubio u djetinjstvu, za vrijeme američkog bombardiranja Japana. Njihove životne putanje, kaže Buljan, ilustriraju krajnji tragični paradoks čovjeka bačenog u nerazmrsive sudbine, a opet odgovornog, jer je osuđen da im da smisao. “Ovo je možda najvoljenije i najčitanije Murakamijevo djelo koje je toliko krcato simbolima, tu su pukovnik Sanders koji je osnovao lanac KFC, prostitutka koja čita Hegela, mladi kamiondžija koji kao Indiana Jones traži ulazni kamen, starac Nakata razgovara s mačkama, transeksualac Oshima pomaže Kafki da skrije u šumi i upoznaje ga s vojnicima koji u njoj živeizgubljeni u vremenu".
Roman koji je proslavio Murakamija, na svjetsku je scenu postavio japanski redatelj Yukio Ninagawa u dramatizaciji američkoga pisca Franka Galatija. Kako nam objašnjava Ivica Buljan Murakami je autorizirao ovu Galatijevu adaptaciju i jedino se ona može postavljati na scenu. On osobno nije vidio Ninagawinu japansku predstavu, koji je inače bio čuveni redatelj poznat prema inscenacijama Shakespearea. „Prema kratkim isječcima na internetu, zaključujem da je veoma onirička. U mojoj je pozornica u isto vrijeme i instalacija koju je postavio David Maljković zajedno sa svjetlosnom i video intervencijom slovenskog kolektiva Sonda Trinajest i umjetnice Toni Soprano Meneglejte. Kostimi Ane Savić Gecan su suvremeni, djelomično inspirirani japanskom alternativnom scenom“.
U najavi predstave stoji da se postavljanjem ovog naslova narepertoar HNK u Zagrebu, dramski ansambl i redatelj Buljan hvataju u koštac s nesvakidašnjim djelom koje balansira između realnosti i snoviđenja, otvarajući neke nove svjetove, postavljajući neka nova ineočekivana pitanja koja se tiču sviju nas.
Redatelj zagrebačke predstave ističe da je za njega čitanje Murakamijevog romana neka vrsta treninga za uživljanje u druge ljude, a onda i za razumijevanje misli i osjećaja koji pokreću nas same. „Njegovi junaci su Japanci, rodili su se drugačijim povijesnim okolnostima, starac Nakata prije, a gospođica Saeki nakon Drugog svjetskog rata, adolescent Kafka osamdesetih, različitih su političkih i spolnih usmjerenja od nas. Ulaskom pod njihovu kožu, uspostavljamo distancu prema vlastitim vrijednostima, stavljamo ih pod pitanje, možda ih potvrđujemo ili mijenjamo.
Čitanje Murakamija nije samo uživanje u fantastičnim pričama, a roman ih nudi na stotine, to je izvođenje psiholoških vježbi u ispitivanju samoga sebe, a time ograničavamo vlastiti ego“, smatra Buljan. Murakami je, dodaje, pisac kontrakulture undergrounda, rocka i revolucionarnog idealizma. „'Kafka na žalu' je diskretna posveta Morrisonu i Doorsima, Flaubertu, Dostojevskom, grčkoj tragediji i Davidu Lynchu“.
Što se pak tiče glumačke podjele uz Almu Pricu, Dragana Despota, Matiju Čigira i Krešu Mikića, tu je pukovnik Sanders kojeg glumi Goran Grgić. Nina Violić glumi učiteljicu Setsuko Okamochi, transrodnog knjižničara Oshimu Marin Klišmanić, mačak Otsuka je Ksenija Marinković, kamiondžija Hoshino Igor Kovač, doktor je Siniša Popović, američki oficir Livio Badurina, mačka Mimi Ana Begić Tahiri, tu su Filip Vidović, Nikša Kušelj, Ivana Boban, Iva Jerković, Iva Mihalić, Luca Anić, Tin Rožman, Ivan Colarić, Marin Klišmanić, Tesa Litvan, Iva Jerković i Marin Stević. Skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar komponirao je za predstavu novu pjesmu «Kafka na žalu» koju pjeva Alma Prica, koreograf je mladi Šimun Stankov, dramaturginja Mirna Rustemović, a asistent režije Patrik Sečak.
A kako je na njega osobno djelovala ova koronakriza i svojevrsna izolacija od užurbanog kazališnog života? Kako je izgledao njegov svakodnevni život?
„Čistio sam svoj život kao u Arsenovoj pjesmi, otkrio hodanje u prirodi. Najviše sam čitao, Oceana Wuonga, Anne Carson, opet Kafku, pa desetke drama koje sustigle na natječaj HNK. S glumcima sam uspostavio neku elektronsko-epistolarnu formu gdje smo razmjenjivali filmove, priče, pripremali smo poezijuza nastupe ispred kazališta“.
Kad je riječ o samom kazalištu i njegovoj budućnosti nakon koronakrize Buljan se poziva na filozofkinju Alenku Zupančič koja predlaže da ovu krizu razumijemo ne kao nagovještaj neke revolucije koja će sve preokrenuti, već kao poziv na preispitivanje odnosa prema svijetu kroz male, a veoma konkretne akcije u svom domu, kolektivu, mikro zajednici, koje mogu podignuti kvalitetu i sadržaj međusobnih odnosa, a onda svijeta u cjelini. "Možda ćemo smisliti nove forme. Ne mora teatar biti samo prikazivanje fikcionalnih svjetova. Možda od nas mogu poteći nove vrste umjetničkog angažmana prema ekološkom i društvenom osvješćenju“, zaključuje redatelj.